Prof dr Ana Jeromela Mrjanović

Dr Ana Marjanović Jeromela je završila Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu na ratarsko povrtarskom smeru 1995. godine, a magistar poljoprivrednih nauka iz oblasti genetike i oplemenjivanja je od 1999.godine. Na genetici i oplemenjivanju uljane re- pice je doktorirala 2005. godine. Od 1996. godine je zaposlena u Institutu za ratarstvo i povtarstvo u Novom Sadu na Odeljenju za uljane kulture, na genetici i oplemenjivanju uljanih biljnih vrsta sa fokusom na stvaranju visokoproduktivnih hibrida repice sa visokim sadržajem ulja u semenu. Od 2018. godine je rukovodilac tima oplemenjivača uljane repice i pomoćnik direktora za naučno istraživačke poslove. Od juna 2020. pre- lazi na radno mesto savetnika za genetiku i oplemenjivanje. Autor je sa timom drugih istraživača iz Instituta: 13 sorti i 5 hibrida ozime i 2 sorte jare uljane repice, 2 sorte slačice (bela i crna), 2 šafranike, 2 lanika i 2 hibrida suncokreta.

Predsednik je Društva selekcionera i semenara Srbije i član Društva genetičara, Društva fiziologa Srbije kao i član Evropske asocijacije za istraživanja u oplemenjivanju biljaka. Dr Ana Marjanović Jeromela je glavni i odgovorni urednik časopisa Ratarstvo i povrtarstvo.

Uljana repica kao uljarica, ima svoj „bum“u proizvodnji na svakih 20-tak godina. Kako je to bilo do sada po pitanju površina i kakva je budućnost uljane repice u Srbiji u narednim godinama?

Uljana repica (Brassica napus L.) se uzgaja uglavnom za proizvodnju semena bogatog uljem čiji je sadržaj od 40-48%. Ona je treći po veličini izvor biljnog ulja i drugi najveći izvor proteinskog brašna u svetu (http://www.fao.org/faostat/en/#- data/Qd/visualize). Takođe je važna 
kao alternativni izvor energije u industriji biogoriva, tako da su površine pod uljanom repicom, gledajući poslednju dekadu, u neprestanom porastu.

Pored toga što prija našem oku za vreme cvetanja, uljana repica je i odličan izvor proteina u ishrani domaćih životinja, kao i ulja za ljudsku upotrebu. Koristi se za proizvodnju biodizela i u industriji lakova, boja i maziva. Zbog visokog sadržaja esencijalnih nezasićenih masnih kiselina uljana repica se izdvaja od drugih gajenih uljanih biljaka.

Cvetanje uljane repice u proleće je značajno za pčele kojima predstavlja prvu ispašu. Obzirom da se nektar u cvetu repice stvara neprekidno, pčele često posećuju isti cvet više puta. Nektar koji pčele sakupe sa jednog hektara uljane repice je dovoljan za proizvodnju 100 kg meda, a polen može da nahrani tri do četiri kolonije ovih vrednih insekata. Uljana repica poboljšava kvalitet zemljišta i zbog dugog vretenastog korena može da iskoristi hraniva iz dubljih slojeva zemlje. Obzirom da pokriva zemlju skoro godinu dana, značajna je za smanjenje erozije zemljišta i suzbijanje rasta korova. U agroekološkim uslovima Srbije moguća je nesmetana proizvodnja i ozime i jare uljane repice, s tim da ozima daje veće prinose u odnosu na jaru formu.

Krajem XIX veka, uljana repica je bila čest usev u atarima naše zemlje. Tri puta veća otkupna cena uljane repice u odnosu na žita, navodila je paore da je rado seju. Više se sejala na mestima u čijoj blizini se nalaze uljare, kako bi se olakšao transport repice na ceđenje. obezmašćenu pogaču su poljoprivrednici vraćali kući i njome hranili stoku. Prvi doktor nauka iz oblasti poljoprivrede u srbiji, dr Đorđe Radić, s kraja 19. veka u svojim delima pominje gajenje uljane repice. Ozimu uljanu repicu naziva velika, a za jaru koristi izraze letnja, odnosno mala repica.

Poslednjih godina površine pod uljanom repicom u našoj zemlji su u značajnom porastu, na šta su verovatno presudno uticale relativno visoke i stabilne otkupne cene, ali i druge osobine ove biljne vrste koje potenciraju njeno veće gajenje na našim poljima.

U 2018. godini uljana repica u Srbiji je uzgajana na 45.628 hektara, proizvedeno je 135.422 tone i uglavnom se proizvode (oko 98%) ozime sorte.

Kakva je situacija sa proizvodnjom uljane repice u svetu?

Uljana repica je izuzetno značajna industrijska biljna vrsta, čija je ukupna površina proizvodnje veća od 31 milion hektara. Repično ulje je drugo najvažnije biljno ulje u svetskoj trgovini, sa godišnjom proizvodnjom od preko 21 milion tona ulja. Glavni proizvođači ozime uljane repice su Zapadna Evropa i Centralna i Južna kina, dok proizvodnja jare uljane repice dominira u Severnoj Americi (posebno Kanadi), Australiji i Severnim provincijama Kine. Obzirom na raznovrsnost agroekoloških uslova na područjima na kojima se uzgaja uljana repica, ulažu se stalni napori za stvaranje sorti prilagođenih različitim sredinama sa stabilnim prinosom semena i ulja.

Uljana repica ima niz prednosti u odnosu na ostale uljarice. Ova biljna vrsta, u zavisnosti od forme, može biti zasejana
u jesen ili u proleće, seme sadrži visok procenat ulja, daje veoma visok prinos po jedinici površine, poboljšane sorte ne sadrže štetnu eruka kiselinu i imaju nizak sadržaj glukozinolata i svaka faza rasta od setve do žetve pogodna je za mehanizaciju. Repica je bogat izvor ulja sa niskim sadržajem zasićenih masnih kiselina (5-7%) i visokim sadržajem polinezasićenih masnih kiselina (oko 7-10% oleinske i 17-21% linolne masne kiseline) i smatra se veoma zdravim jestivim uljem. Visoka oksidativna i termička stabilnost ulja uljane repice povezana je sa visokim sadržajem mononezasićene (oleinske) kiseline. Linolna kiselina je posebno značajna jer pripada grupi esencijanlih masnih kiselina koje su neophodne za normalno funkcionisanje našeg organizma, a njen udeo u ulju uljane repice je značajan. Ova kiselina ima bitnu funkciju u organizmu pored toga što služi kao izvor energije i učestvuje kao gradivni element ćelijskih mebrana i važnih jedinjenja sa hormonskim dejstvom jer smanjuje nivo holesterola i triglicerida u krvi. Uljana repica ima bogat nutritivni sastav, dobar je izvor sirovih proteina, ulja i vlakana.

Klimatske promene kojih smo svi svedoci, prave velike probleme usevima. Nije pošteđena ni uljana repica čiji početak vegetacije i sama setva zavise od vremenskih uslova. Šta je potrebno uraditi da uticaj vremenskih prilika minimiziramo? Koliko je važna agrotehnika u uspešnoj proizvodnji repice?

Prinos useva i posledično proizvodnja hrane pod velikim su uticajem složene interakcije između klimatskih i zemljišnih uslova, abiotskog i biotskog stresa i tehnologije proizvodnje. Ove interakcije mogu imati ili negativan ili pozitivan uticaj na rast i produktivnost biljaka.

Predviđene klimatske promene mogu imati dalekosežne posledice na poljoprivrednu proizvodnju i biće, najverovatnije, veliki izazov u proizvodnji hrane u budućnosti. Rast temperature, suše ili poplave u određenim geografskim oblastima, mogu izazvati stres kod biljaka zbog novih štetočina i bolesti i promeniti geografsko područje proizvodnje mnogih useva. Globalni sistem ishrane danas se u velikoj meri oslanja na nekoliko elitnih sorti radi proizvodnje visokih prinosa i, iako se čini efikasnim, nije otporan na iznenadne padove prinosa usled promene životne sredine. Do 2050. godine FAO procenjuje da će potražnja za hranom porasti preko 60% i biće potrebno 50% više energije i 40% više vode za prehranu 10 milijardi ljudi na planeti Zemlji. Poljoprivreda je osnovni stub za proizvodnju hrane, hrane za domaće životinje, biogoriva i industrijskih materijala za prehrambene proizvode. Poljoprivreda može pomoći u rešavanju ne samo sigurnosti hrane, već i izazova u vezi sa ishranom povezanim sa zdravstvenim problemima i neuhranjenošću, poboljšanjem nutritivnih kvaliteta voća, povrća i žitarica.

Usled globalnih klimatskih promena sve češće su pojave ekstremnih situacija, od izrazite suše do obilnih padavina, pojave izrazito visokih i niskih temperatura kao i njihovo naglo smenjivanje. Zbog svega toga rešavanju problema potrebno je pristupiti na mnogo višem nivou.

Površine u Srbiji koje se navodnjavaju se nedovoljne i potrebno ih je povećati kako bi se ublažio negativan uticaj suše.

Jedna od osobina repice, koja je vrlo važna za adaptaciju ratarske proizvodnje na predstojeće klimatske promene, je ozimost. Ozime forme, koje sejemo krajem leta, imaju dužu vegetaciju, a time i skladniji rast i razviće biljaka. Posle prezimljavanja u polju, u proleće je takav, dobro razvijen i ukorenje usev, manje osetljiv na sušu i korove. Ovo omogućava više i stabilnije prinose u odnosu na jare forme. Prednost je i što repica plodonošenje završava pre najizrazitije i najčešće letnje suše, koja je u nas u julu i avgustu.

Pojedine zemlje imaju čak i subvencije za useve koji su i preko zime na parceli (kao proizvodni usev, pokrovni usev ili zelenišno đubrivo), kako bi ohrabrile proizvođače da seju ozime vrste i spreče ispiranje hraniva tokom jesenje – zimskog kišnog perioda.

Uljana repica izuzetno dobro vezuje azot u jesenjem periodu stvarajući veliku ko- ličinu organske materije i smanjuje opasnost od ispiranja i gubitka ovog hraniva kao i zagađenja podzemnih voda.

Uljana repica je biljna vrsta dobrih mehanizatora i zaštitara. tu nema prostora za amaterizam i nagađanja. Odabir pravog trenutka za žetvu je vrlo važan, jer od njega zavisi visina prinosa. Žetva se obavlja žitnim kombajnima uz određeno prilagođavanje u vidu adaptera na hederu radi manjih gubitaka. Ukoliko se žetva ne obavlja adekvatno pripremljenom mehanizacijom ili se jako kasni sa žetvom, može doći do pucanja ljuski, osipanja semena i gubitka prinosa. Niži prinosi od očekivanih su najčešće posledica niskog nivoa agrotehnike i nedovoljne primene mineralnog đubriva. Prepreku za postizanje visokog prinosa predstavlja i nedostatak savremene mehanizacije (sejalica i kombajna sa adapterom za uljanu repicu) kao i nedovoljna informisanost proizvođača o merama zaštite uljane repice od štetočina.

Iako je iza nas jedna izazovna vegetaciona sezona, uljana repica bi trebala da nastavi da zauzima sve značajnije površine. Za ovo je potrebno i prilagoditi tehnologiju gajenja i edukovati proizvođače. Njena ozimost igra bitnu ulogu u sve većoj zastupljenosti na parcelama u Srbiji. Treba imati u vidu i da je uljana re- pica dobar predusev koji ostavlja parcele relativno čiste od korova i omogućava blagovremenu i kvalitetnu pripremu za setvu narednog useva.

U genetici i oplemenjivanju uljane repice se od sorata do današnjih hibrida za svega 30 godina mnogo promenilo po pitanju prinosa i osobina biljaka. Vi ste rukovodilac tima za oplemenjivanje i genetiku repice. Koje su tu razlike u oplemenjivanju kao i “trendovi”u odnosu na raniji period?

Seme uljane repice postalo je globalno važan poljoprivredni proizvod tek u poslednje četiri decenije, uglavnom kao rezultat intenzivnog oplemenjivanja i optimizovane proizvodne tehnologije. Početni korak u oplemenjivanju uljane repice, kao i svih drugih gajenih biljka, je stvaranje početne populacije za oplemenjivanje, koja mora da poseduje veliku genetsku varijabilnost. Ova populacija se dalje koristi za selekciju roditeljskih linija sa vrhunskim performansama i dobrom sposobnošću kombinovanja, koje se dalje ukrštaju u cilju dobijanja novih sorti i hibrida primenom različitih oplemenjivačkih metoda.

Jedan od glavnih ciljeva u promociji ulja uljane repice i uljane repice kao useva je bio stvaranje genotipova sa niskim sadržajem eruka kiseline.

70-ih godina prošlog veka, kanadsko udruženje uljane repice želelo je da re-brendira ulje uljane repice sa ciljem da ubedi potrošača da je novostvoreno ulje zdravije za potrošnju. Stoga su imenovali nazivom „canola“ sorte sa niskim sadržajem eruka kiseline i glukozinolata. Poreklo reči „canola“dolazi od reči „ka- nadsko ulje, niske kiseline“ (Canadian oil, low acid). Izraz “canola” odnosi se na one sorte koje ispunjavaju posebne standarde za nivo eruka kiseline i glukozinolata, a u Evropi je ovaj tip označen kao “tip 00”. Prva domaća sorta u ovom tipu kvaliteta je sorta Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, Banaćanka.

Nakon široko prihvaćenog kvaliteta 00 kao standarda za usev u ishrani ljudi i životinja, glavni fokus u oplemenjivanu vratio se na poboljšanje prinosa semena i ulja, uz stabilnost prinosa. U pogledu morfoloških i agronomskih karakteristika, prinos uljane repice sastoji se od broja ljuski po jedinici površine, broja semenki po ljusci i mase 1.000 semena. Poboljšanje produktivnosti obuhvata nekoliko agronomskih parametara kao što su rana zrelost, otpornost na poleganje i osipanje, kao i otpornost na uticaj zakorovljenosti, insekte i posebno na prouzrokovače ekonomski značajnih bolesti. Oplemenjivanje na sadržaj ulja je veoma teško zbog činjenice da je to svojstvo pod uticajem većeg broja gena i pod velikim uticajem životne sredine.

Oplemenjivanje sastava ulja relativno je lakše nego oplemenjivanje na količinu ulja, jer je pod kontrolom manjeg broja gena i manje je zavisan od životne sredine od sadržaja ulja. Ono što je teško jeste pronaći izvor gena za izmenjen sastava ulja, koje bi bilo privlačnije prerađivačkoj industriji.

Kao delimično stranooplodna, ali pretežno samooplodna vrsta, uljana repica se tradicionalno oplemenjivala metodama korišćenim za samooplodne biljne vrste i tako su stvarane sorte uljane repice, koje su bile široko rasprostranjene i ostvarile vrlo visoke prinose i na našim njivama.

Otkako su otkriće i razvoj sistema sterilnosti kod linija oca omogućili stvaranje hibrida kod uljane repice, ovaj pravac u oplemenjivanju je postao veoma važan u razvoju sorti, jer i hibrid je sorta – samo hibridni tip sorte. Otkrivanje i uvođenje CMS (gena citoplazmatske muške sterilnosti) i Rf gena (gena restauracije fertilnosti) u linije omogućilo je stvaranje hibrida uljane repice i upotrebu fenomena heterozisa u komercijalne svrhe.

Budući pravci u oplemenjivanju uljane repice su mnogobrojni. stvaranje genotipova tolerantnih na ekonomski značajne bolesti i napade štetnih insekata, postaje sve važnije zbog zabrane određenih pesticida, posebno insekticida i pojave novih generacija insekata otpornih na određene aktivne supstance. Do sada su otkriveni samo izvori delimične otpornosti na insekte, a upotreba alternativnih sredstava za zaštitu semena i biljaka je i dalje neophodna. Nove bolesti izazvane virusima, bakterijama i parazitnom cvetnicom – granata vodnjača (Phelipanche ramosa) postaju sve značajnije i novi su izazovi u oplemenjivanju uljane repice. sa širenjem područja gajenja uljane repice i sužavanjem rotacije useva postavljaju se novi izazovi u oplemenjivanju uljane repice. Pored toga, razvoj sortimenta koji efikasnije koristi hraniva i ne poleže pri visokom gustinama useva, važan su cilj za oplemenjivače uljane repice u godinama koje dolaze. Značajno poboljšanje prinosa i drugih važnih osobina, postignuto je upotrebom konvencionalnih oplemenjivačkih metoda tokom više od 40 godina.

Dalji uspeh u scenariju globalnih klimatskih promena u velikoj meri će zavisiti i od novih tehnika koje imaju mogućnost preciznijeg oplemenjivanja željenih svoj- stava, tačnije i brže od klasičnih metoda oplemenjivanja.

Kakva je bila ova sezona proizvodnje repice? Koje su specifičnosti? Šta očekivati po pitanju prinosa? A šta je fokus za novu jesenju setvu?

Žetva uljane repice je na početku i vreme je za analizu sezone koja će uskoro biti iza nas. Na samom početku može se reći da je ovo bila jedna od izazovnijih vegetacionih sezona za proizvodnju ozimih useva. Još jednom je došla do izražaja činjenica da je proizvodnji potrebno pristupiti ozbiljno, tretirajući sve aspekte kao podjednako važne. Propust u tehnologiji proizvodnje koji se napravi u nekoj od fazi, teško se rešava kasnije tokom vegetacije.

U agroekološkim uslovima Srbije nedovoljna količina padavina u vreme pripreme za setvu i u setvi, u pojedinim godinama predstavlja otežavajuću okolnost za proizvodnju uljane repice. Kraj leta i početak jeseni 2019. godine bili su sušni. Pojedini poljoprivredni proizvođači su iz ovog razloga odustali od proizvodnje repice. Suša u površinskom sloju zemljišta prouzrokovala je neravnomerno i neujednačeno nicanje na nekim parcelama. Na pojedinim parcelama usev je bio neujednačen i proizvođači su se u slučaju nedovoljnog broja biljaka ili, što je bio češći slučaj, njihovog neravnomernog rasporeda na parceli, odlučili da uljanu repicu preoru i poseju neku jaru vrstu. Optimalna gustina useva uljane repice zavisi od tipa sorte, kvaliteta predsetvene pripreme, agroekoloških uslova itd. U Americi se smatra da je za repicu optimalno ako u proleće imamo od 60-100 biljka po m2. Prinos se neće značajnije smaniti ako je gustina useva u intervalu od 40 do 150 biljka po m2. U retkom sklopu od 10-20 biljka m2 dolazi do jakog grananja čime se značajno kompenzira nedostatak biljaka. U tako retkom sklopu dobija se čak 60-70% prinosa u odnosu na optimalnu gustinu, ali je izraženiji problem sa korovima i neujednačenim sazrevanjem. Optimalan sklop omogućava ranije i ujednačenije sazrevanje zbog manjeg grananja, odnosno tanje je stablo što sve skupa olakšava žetvu, a takođe je i niži sadržaj glukozinolata i veći sadržaj ulja. Pri gustinama preko 150 biljka po m2 pre zime se formiraju slabije razvijene bijke koje su osetljivije na izmrzavanje, a takođe usev je skloniji poleganju i napadu bolesti. U uslovima kao što su naši, za hibride koji su robusniji i imaju brži početni porast se preporučuje 40-50 biljka po m2, a za linijske sorte 60-70 biljaka m2 u žetvi. Nepovoljne vremenske prilike u periodu nicanja bile su u većini proizvodnih regiona Srbije, dok su nešto povoljnije bile u Severnoj Bačkoj, i gde su proizvođači ispoštovali optimalne rokove za pripremu za setvu i samu setvu uljane repice. Zabrana upotrebe neonikotinoida za tretman semena je značajno otežala zaštitu useva u jesen.

Za postizanje optimalnog razvoja i otpornosti na zimu potrebno je da repica nikne 6 nedelja pre pojave mrazeva od -5 ̊C. Optimalna faza za prezimljavanje je kada biljke imaju 7-10 snažnih listova rozete, prečnik vrata korena iznad 8 mm, visine pravog stabla do 1 cm, odnosno da je nadzemni deo biljke visine oko 25 cm, što podrazumeva da je glavni koren dubine 10-15 cm. Osim prezimljavanja, od faze u kojoj repica uđe u zimu umnogome zavisi i sposobnost regeneracije repice u proleće. Naime zbog skraćenog dana i niskih temperatura, uobičajeno je da tokom zime list gubi zelenu i dobija bordo boju. U hladnijim godinama veći deo listova rozete može odumreti, ali je biljka živa sve dok je vrat korena vitalan jer se iz njega regeneriše cela biljka u proleće.

Stanje u kom repica ulazi u zimu je vrlo važno zato što repica ulazi u generativnu fazu pre zime. Formiranje cvetova je od početka novembra (kod setve u avgustu) do sredine decembra (kod setve u septembru).  U tom periodu se određuje broj cvetova po biljci, odnosno potencijalni nivo rodnosti, što osim na visinu utiče i na stabilnost prinosa.

Zima 2019/20. je bila sa umereno niskim temperaturama tako da je i izmrzavanje bilo retko. padavine tokom zime nisu bile obilne, ali su delimično ublažile posledice suše u prvom delu jeseni.

Krajem zime i početkom proleća 2020. godine nastupa sušni period tokom kojeg su biljke uljane repice bile izložene dodatnom stresu. Srećom izvesna količina padavina nakon toga, pomaže da se biljke oporave i iako nešto nižeg habitusa, u cvetanje uđu u dobroj formi. Uljana repica jako dobro koristi prostor, grana se i na taj način kompenzuje nedostatak biljaka. Tokom cvetanja nije bilo veće količine padavina, što je omogućilo kvalitetno oprašivanje i dobru oplodnju. Nakon sušnog perioda, u drugoj polovini maja počinje period sa više padavina i nešto nižim temperaturama od prosečnih. Dug period nešto nižih temperature, kao i dovoljna količina padavina u vreme formiranja i nalivanja semena, pozitivno su uticala i na prinos semena i sadržaj ulja, što je značajno doprinelo povećanju proizvodnje uljane repice, iako je ona manja od onog što smo čekivali pred početak setve, a što je prevenstveno prouzrokovano smanjenjem površina pod uljanom repicom zbog jesenje suše.

Za novu vegetacionu sezonu 2020/21. proizvođačima, iako oni to odlično znaju, ponovo skrećemo pažnju da je setva uljane repice možda najosetljivija faza u proizvodnji uljane repice kod nas.

Uljana repica se seje ranije od strnih
žita jer je prezimljavanje repice nešto slabije. Za razliku od pšenice čija je tačka rasta tokom jeseni i zime ispod površine zemljišta u čvoru bokorenja, kod uljane repice ona je između kotiledona iznad površine zemljišta, samim tim je izložena nižim temperaturama pa je i veći rizik
od izmrzavanja tokom zime. Zato je kod repice još bitnije da u kratkom jesenjem periodu stvori veću lisnu površinu, odnosno više hrane za rast korena i njenu akumulaciju u zadebljanom vratu korena. Kod repice kao i kod žita, sa ulaskom u zimu odvija se proces kaljenja-očvršćavanja, odnosno postepenog povećanja otpornosti na niske temperature. Da bi se kaljenje završilo, važno je da tokom jesenjeg i zimskog perioda imamo postepen pad temperature, jer se u prvoj svetloj fazi na temperaturama od +7 do +5 ̊C tokom 14-20 dana akumuliraju šećeri,
a tek u drugoj, tamnoj fazi kaljenja na temperaturi od –5 do –7 ̊C koja traje 5-7 dana dolazi do obezvodnjavanja ćelija i postiže se konačna otpornost na niske temperature što je u slučaju golomrazice do –15 ̊C, a uz snežni pokrivač debljine 2-6 cm i do -25 ̊C.

Otpornost nije uvek jednaka, zavisi od dužine trajanja niskih temperatura kao i temperaturnih kolebanja, snežnog pokrivača, vetra, zasićenosti zemljišta vlagom, stanja i fenofaze useva, ali je evidentno da je uljana repica slabije otpornosti na niske temperature od pšenice, i da je nešto slabije otpornosti od ozimog ječma u proleće.

Repica se seje pliće od strnih žita jer je seme repice u odnosu na pšenicu sitnije za 8-10 puta, a zahteva kvalitetniju predsetvenu pripremu. Zbog pliće i ranije setve ona je osetljivija na nedostatak vode u nicanju, a takođe je osetljivija na pokoricu, žetvene ostatke i zbijenost zemljišta. Svaki naredni prohod u pripremi zemljišta treba da bude plići od prethodnog kako bi se što bolje sačuvala vlaga. Setveni sloj zemljišta mora biti optimalno usitnjen i sabijen zbog boljeg kontakta sa semenom i ujednačene dubine setve.

Kao rezultat intenzivnog i dugogodišnjeg oplemenjivanja formiran je sortiment uljane repice Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad, koji je namenjen i za konvencionalni i organski tip proizvodnje. Sorte i hibridi su u prethodnim godinama pokazali odlične rezultate, visok prinos i semena i ulja vrhunskog kvaliteta. Adaptirani su na naše uslove proizvodnje i otporni na promenljive uslove i duge tople periode u jesen, tako da ne prelaze iz vegetativne u genera- tivnu fazu pre zime, nema pojave stabla, koje izaziva opadanje otpornosti na niske temperature. Intenzivnim porastom u proleće, ranim i ujednačenim cveta- njem, ostavljaju dovoljno vremena da se formira i dobro nalije seme pre izuzetno visokih temperatura u junu čiji smo svedoci u poslednjim godinama. Pravilnim i blagovremenim prolaskom kroz fenofaze u sazrevanju omogućava se da usev bude spreman za žetvu i realizuje svoj genetski potencijal za prinos i kvalitet, pre žetve pšenice. Na taj način se i rentabilnije koristi mehanizacija i drugi resursi u proizvodnji na gazdinstvu.

Predsednik ste Društva selekcionera i semenara Srbije. Kakva je budućnost domaćih naučno-istraživačkih institucija? Da li se možemo porediti sa velikim svetskim selekcionim kompanijama?

U Srbiji postoje optimalni agroekološki uslovi za gajenje mnogih uljanih biljnih vrsta, a Srbija spada u veće evropske proizvođače suncokreta i soje. Uljarska industrija Srbije raspolaže velikim i savremenim kapacitetima.

Oplemenjivanje uljanih biljnih vrsta
u Srbiji ima dugu tradiciju. Mi imamo odličan semenarski kadar, kapacitete za proizvodnju i doradu semena. Državne institucije u semenarstvu funkcionišu bolje od mnogih zemalja Evropske unije.

Proizvođači u Srbiji su u neravnopravnom položaju u odnosu na okruženje pre svega zbog razlike u subvencijama.

Domaći oplemenjivači su često u neravnopravnom položaju u odnosu na strane kompanije. Upotreba nedeklarisanog semena ugrožava kvalitetnu proizvodnju, ali i semenske kuće. Zakonska regulativa ponekad čini uvoz semena jednostav- nijim od proizvodnje u Srbiji. Prednosti koje Srbija ima u oplemenjivanju, se- menarstvu i gajenju uljanih biljnih vrsta nisu u potpunosti iskorištene. Povoljni agroekološki uslovi, državni kontrolni mehanizmi u semenarstvu, iskusni se- menari, dobri proizvođači i kvalitetni doradni kapaciteti, daju osnovu za nadu da će se površine pod semenskim usevima uljanih biljnih vrsta u budućnosti u Srbiji povećavati, na opštu korist svih učesnika u proizvodnji i države u celini.

U poljoprivrednim zemljama kakva je Srbija, biljni genetički resursi spadaju u najznačajnije prirodne resurse. Pravilnim i regulisanim korišćenjem ovih resursa, imamo šansu u oplemenjivanju i gajenju tradicionalnih, ali i novih vrsta. Ovo je česta tema međunarodnih projekata u koje smo uključeni. Baš to što nas me- đunarodna naučna zajednica prepoznaje i uključuje u mnogobrojne projekte i programe, govori o tome da smo još uvek značajna karika ove zajednice. I neke semenske kompanije sarađuju sa nama jer svako u toj saradnji ima šta da ponudi i nalazi za nju interes. Konkurencija je izuzetno velika. Naša šansa je u rešavanu specifičnih problema u oplemenjivanju i tehnologiji gajenja: poboljšanju toleran- tnosti na patogene, poboljšanju kvaliteta semena i semenskom i proizvodnom smislu, stvaranje efikasnijih sorti, koje bolje koriste hraniva, vodu, prostor i omogućuju očuvanje životne sredine i zemljišta kao dragocenog prirodnog resursa.

Seme je strateški proizvod i od velikog značaja za svaku naciju, posebno takvu u kojoj poljoprivreda igra veliku ulogu, kakva je naša. To nas je, ne tako davno, istorija podsetila.

Kako Vi vidite digitalizaciju u poljoprivredi?

Kada pričamo o digitalizaciji u poljoprivredi moramo da shvatimo da se naučno znanje i svet koji na tim temeljima izrasta tolikom brzinom menjaju da predstavljaju proces koji se ne može meriti ni sa jednim periodom u ljudskoj istoriji. Uzmimo za primer vreme naših studija, vreme kad su se rađala naša deca. Zamislite kako je svet izgledao krajem 80-ih i 90-ih godina. Računari i mobilni telefoni, koji se sada podrazumevaju kao standard i svakodnevnica, tada su bili većini nepoznati i tek na počecima razvoja i u eksperimentima. A sada su ti uređaji i primena sofisticiranih tehnologija sve više prisutni i na našim poljima i farmama. Pri tom moramo da budemo realni u sagledavanju svojih mogućnosti i dobro procenimo ispunjenost svih preduslova da se digitalizacija pravilno primeni i opravdaju uložena sredstva, znanje i novac.

Osnov digitalizacije na kojem su bazirani predikcije, predviđanje i mašinsko učenje, programiranje uređaja, da li su podaci koji se dobijaju iz proizvodnje, rezultati prinosa, njegovog kvaliteta i stabilnosti, primenjene tehnologije, uslova u kojima je usev gajen. Od kvaliteta tih podataka, količine, načina prikupljanja i obrade, zavisiće i kasnija preciznost primenjene digitalizacije u poljoprivredi. Ovo je oblast istraživanja u kojoj se intenzivno radi. Veliki broj naučnih projekata, akademskih institucija, kompanija, od internacionalnih do inovativniih malih i srednjih preduzeća, radi na digitalizaciji svih sfera našeg života, pa i poljoprivre- de. Sigurna sam da će, uz neophodna poboljšanja i obaveznu edukaciju svih koju su uključeni u proces poljoprivredne proizvodnje, digitalizacija sve više biti deo i ove, tradicionalne i za Srbiju izuzetno značajne privredne grane.

Sprega struke i nauke je jako važna, da bi se išlo u korak sa novim trendovima i tehnologijama. To nam zapadne zemlje i njihovi farmeri stalno potvrđuju.

Kako je kod nas? Da li se „sluša“ struka i nauka? Šta uraditi da bude bolje?

Veza između nauke i prakse je neophodna kako bi protok informacija bio dvosmeran: od instituta i univerziteta
ka proizvođačima, ali i da bi potrebe proizvođača i strogi zahtevi prerađivačke industrije stizali do nas koji svojim istra- živanjima treba da iznađemo način za njihovo rešavanje i primenu tih rešenja u praksi. Ozbiljni problemi kakvi su ublažavanje klimatskih promena, širenje bolesti i štetočina, rezistentnost korova, narušavanje kvaliteta zemljišta, podrazumevaju i široku saradnju i povezivanje naučnih instutucija međusobno, i to ne samo u našoj zemlji već i šire, jer i problemi prelaze granice jedne države i regiona.

Ono što bi bio moj savet je da svi treba vrlo ozbiljno da se prihvatimo svog
posla i da mu budemo posvećeni. Prošle godine godine u junu mesecu učestvovali smo u velikoj svetskoj konferenciji
o uljanoj repici u Berlinu. Nakon velikog broja uspešnih izlaganja, razgovora i uspostavljene saradnje, imali smo priliku da obiđemo vrlo uspešno imanje, smešteno na severu, na teritoriji bivše Istočne Nemačke. Žitelji tog omanjeg sela su svoju zemlju, dobijenu povratom, a i deo koji su naknadno kupovali, udružili u jednu vrstu zadruge. Biraju rukovodstvo, zajedno donose odluke o kupovini opreme, o promenama u strukturi proizvodnje. Direktno sarađuju sa vrhunskim stručnjacima u slučaju da imaju problem i primenjuju dobijene savete. Oprema koju su nam pokazali je odlična, veoma brižljivo održavana, kao i sve parcele i poljski putevi, objekti su uredni, ali moram preneti i naš utisak da je svuda primetna skromnosti i da se ne uočava nikakvo preterivanje ili luksuz. Zemljište je po kvalitetima daleko od naših, ali su disciplinom i upornošću i primenom vrhunskog i, naravno, sertifikovanog semena, poznavanjem tehnologije, višedecenijskim iskustvom, jer svako svoju zemlju zna najbolje, uspeli da postignu vrhunske rezultate. Treba pomenuti da oni i na tržištu nastupaju jedinstveni i tako su jači, ugovaraju cenu i prodaju. Sve ovo sam ispričala ne da bih njih, daleke, hvalila, a nas kudila, naprotiv. Takvih primera ima i kod nas. Možda ne tako veliki kapital i moć koja u tome leži, ali svakako udruženi proizvođači mogu biti uspešniji i pri različitim dogovorima i pregovorima.

Dobra rešenja postoje, istorija zadrugarstva i sela duga je i bremenita dobrim primerima. Ne moramo da gubimo vreme u improvizacijama i kretanju od početka. Osvrnimo se oko sebe i učimo na dobrim, ali i pogrešnim primerima.

U poljoprivredi ne sme da ima one euforije karakteristične za senzacije koje vam obećavaju brzu i laku zaradu. Nama treba proizvođač koji je spreman da se udružuje, da udružuje parcele, rad, mehanizaciju, znanje. Onaj koji je zainteresovan da uči, proba, napreduje.

Koja je po Vama uloga savetodavaca?

Savetodavci bi trebalo da budu jedan od ključnih segmenata u dobroj poljoprivrednoj praksi. Kroz svoje aktivnosti na području za koje su zaduženi, oni mogu značajno da utiču na podizanja opšteg nivoa znanja poljoprivrednih proizvođača i njihove informisanosti, povećanja konkurentnosti i modernizacije poljoprivredne proizvodnje, povećanja profitabilnosti proizvodnje i kvaliteta proizvoda, uvođenja proizvodnje zdravstveno bezbedne hrane, podsticanja interesnog udruživanja poljoprivrednih proizvođača, očuvanja prirodnih resursa, zaštite životne sredine i poboljšanja uslova života i kulture življenja na selu, a samim tim i ruralnog razvoja.

Znamo da mrežu savetodavnih usluga u poljoprivredno-prehrambenom sektoru čini i 35 poljoprivredno savetodavnih i stručnih službi na teritoriji RS. Ukupan broj savetodavaca je 291, što je i dalje nedovoljno za potrebe poljoprivrednih proizvođača, naročito na teritoriji Centralne Srbije. Svake godine se donosi Uredba o utvrđivanju godišnjeg programa razvoja savetodavnih poslova u poljoprivredi.

Poljoprivredno stručne službe imaju svoj resor rada koji je precizno definisan po osnovu Zakona o obavljanju savetodavnih i stručnih poslova u oblasti poljopri- vrede ali mislim da su potencijali savetodavaca nedovoljno iskorišćeni. Posebno bi njihovo angažovanje moglo da bude značajnije i u primeni naučnih dostignuća i novih tehnologija, obzirom da su kolege savetodavci u direktnom kontaktu sa korisnicima inovacija – poljoprivrednim proizvođačima. Mnogi međunarodni pa i nacionalni naučni i stručni projekti daju mogućnost savetodavcima da budu direktno uključeni i u sama istraživanja izvođenjem različitih vrsta ogleda i eksperimenata. Ovi rezultati, zajedno sa objedinjenim rezultatima iz prakse, sa terena, izuzetno su dragoceni za donošenje pravilnih zakjučaka koji mogu da utiču na donošenje odluka, ne samo u struci i nauci, već i u sektoru upravljanja i donošenju odluka na različitim nivoima.

Savetodavci su naše kolege koje su pored klasičnih znanja stečenih svojim visokim obrazovanjem, kroz stalni susret sa aktuelnom problematikom na terenu i obukama koje pohađaju stekli dodatna znanja, da bi ta svoja ukupna znanja proširili i inovirali, a jedan od „ključeva“održive poljoprivredne proizvodnje i ruralnog razvoja, koji se tako često pominju u mnogim strategijama, planovima pa i u reklamnim spotovima, je upravo to znanje.

Koja je vaša preporuka poljoprivrednim proizvođačima za budućnost?

Poljoprivredni proizvođači su vezani
za zemlju i njene cikluse i mnogo bolje nego drugi razumeju koliko je važno slediti prirodne tokove i njene zakone. Pronađite sebe, smisao života i rada za sebe i svoju porodicu, radite najviše što možete, nađite svakom članu gazdinstva svoje mesto da se oseća korisnim i da doprinese u granicama svojih mogućnosti radi dobrobiti porodice i zajedničkog malog, srednjeg, pa i velikog preduzeća. Učite, primenjujte novo, ali oslušnite i šta govori dragoceno iskustvo. I uvek se nadajte najboljem.

 

Bilten "Za našu zemlju broj 90-91, juni 2020. godine.