Prof dr Miroslav Malešević

Prof.dr Miroslav Malešević završio je Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu na ratarsko povrtarskom smeru 1970. godine, a magistarski rad na istom fakultetu odbranio je 1976. godine. Doktorirao je 1990. godine iz oblasti gajenja pšenice. Svoju karijeru je započeo davne 1971. godine u Zavodu za strna žita Naučnog Instituta za ratarstvo i povrtarstvo iz Novog Sada u timu oplemenjivača i genetičara i bio je koautor za 32 sorte pšenice i 13 sorti ječma. U zvanje naučnog savetnika za oblast Posebno ratarstvo, tehnologija gajenja strnih žita, izabran je 1999. godine, a u zvanje redovnog profesora na predmetu Posebno ratarstvo 2000.godine. Od 2007 je član Inženjerske Akademije Srbije, IAS. Profesor Malešević bio je savetnik Republičkog ministra za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, a pomoćnik Saveznog ministra poljoprivrede 2000-2002. godine. Obavljao je i funkciju pomoćnika Saveznog ministra privrede i unutrašnje trgovine od 2001-2002. godine. U institutu za ratarstvo i povrtarstvo je bio direktor u periodu od 2002-2006. godine i v.d. direktora od 2012-2013. godine. Posle odlaska u penziju, nastavio je da radi na promociji rezultata domaće nauke, sorti i hibrida Instituta u Novom sadu i Zemun Polju, u okviru aktivnosti semenske kompanije BSP-Srbobran.

Svedoci smo da parcela do parcele sa istim usevom izgledaju potpuno drugačije, a razlika je „jedino“ u primenjenim agrotehničkim merama. U godini poput ove, uvreženo razmišljanje da je sorta ili hibrid najvažniji, a ne agrotehnika to demantuju. Šta vi mislite o tome?

Kao agrotehničar se ne mogu složiti sa tim da su sorte ili hibridi važniji od primenjene tehnologije gajenja tj. agrotehnike. Tačno je da su sorte i hibridi (u daljem tekstu sorte) nosioci prinosa i kvaliteta zrna. Prema njihovim osobinama i zahtevima se prilagođava i tehnologija gajenja. Proizvođačima i struci je jasno da ne postoje idealne, najbolje sorte za sve uslove proizvodnje. U to smo se uverili kada su na naša polja stigli brojni genotipovi – sorte iz sveta. Pošto se radi o živim organizmima, koji imaju i svoje specifične zahteve prema uslovima spoljne sredine, potrebne su dodatne informacije o tome.

U interakciji vremenskih uslova svake pojedine godine, menja se i potencijal sorti, pa se ostvaruju različiti prinosi. Zbog toga iste sorte nisu najbolje u svakoj godini. To je ujedno i savet proizvođačima: nikad ne sejati samo jednu sortu ili hibrid, već više njih, zavisno od površina. Tako će se oscilacije prinosa po godinama smanjiti, a planovi proizvođača lakše ostvarivati. Prema tome, pravilan izbor sorti je prva agrotehnička mera.

Što se agrotehnike tiče, odnosno tehnologije gajenja, ona ima svoje fundamentalne principe tj. osnove i adaptabilne mere, koje zavise od konkretnih uslova proizvodnje, vremenskih uslova i zahteva sorte. U osnove tehnologije gajenja spadaju: sistem obrade zemljišta i sistem unošenja hraniva (đubrenje). Oba sistema imaju za cilj da održavaju i unapređuju plodnost zemljišta, čuvaju njegovu strukturu, nivo organske materije, stalnu mikrobiološku aktivnost, kontrolišu prisustvo korova, patogena i štetočina. Navedeno podrazumeva očuvanje životne sredine i smanjenje emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte. Istovremeno se vodi računa i o merama adaptacije na klimatske promene (na primer ekonomisanje vodom).

Pri izboru sistema obrade i unošenja đubriva treba imati u vidu prosečne klimatske uslove i njihove ekstreme za konkretni lokalitet. Kod osnovne obrade, u poslednje dve decenije, je došlo do značajnih promena u shvatanju njene osnovne uloge. Promene su rezultat ogromnog napretka u razvoju mehanizacije. Pre svega poboljšan je kvalitet materijala, povećana efikasnost radnih organa, uz korišćenje pogonskih mašina unapređenih performansi. Pored novih plugova, pojavile su se i nove teške tanjirače, razrivači, gruberi, podrivači i sl., koji su zamenili tradicionalni način osnovne obrade. Alternativni sistemi obrade, bez prevrtanja zemljišta, su nadvladali klasičnu osnovnu obradu – oranje. Ušteda goriva je pri tome imala značajnu ulogu.

Ova promena je donela i određene probleme: kako uneti N, P i K u oranični sloj, znajući da se P i K ne vezuju za zemljišne agregate na dubini na koju se unesu, a to je dubina rada priključnog oruđa. Ta pojava je naterala vodeće proizvođače da dograđuju ulagače đubriva na priključna oruđa za osnovnu obradu. Na taj način se i pokrenula stručna rasprava o izmeni sistema unošenja đubriva na rezervu od 2 – 3 godine. Problem zaoravanja žetvenih ostataka je ostao da se reši u budućnosti.

Adaptabilne mere su uglavnom zavisne od konkretnih uslova setve (rokovi, gustina, dubina), stanja vlage u zemljištu, pojave bolesti, štetočina, korova itd. To su zapravo mere nege useva.

Dobar proizvođač treba u svakom momentu vegetacije da ima mogućnost intervencije kako bi pomogao gajenim biljkama. Za sve navedeno je potrebno puno znanja, iskustva, kao i dobro razvijena savetodavna služba.

Iz svega iznetog se vidi da je agrotehnika bila i biće ključni faktor biljne proizvodnje.

I dan danas se posle žetve strnina, oblaci dima nadvijaju nad našim atarima. Koja je štetnost paljenja slame i kada će se ova nemila „radnja“ u potpunosti iskoreniti?

To je tragična pojava i bukvalno, jer je puno ljudi prilikom paljenja žetvenih ostataka izgubilo živote. Štete su ogromne, pre svega zbog spaljivanja organske materije neophodne za održavanje plodnosti zemljišta. Pošto je stočarstvo u fizičkom smislu smanjeno, stajnjaka nema dovoljno da nadomesti stabilni humus, koji se intenziviranjem proizvodnje gubi iz zemljišta. Najčešće se spaljuju žetveni ostaci kukuruza i pšenice.

Treba računati da posle žetve pšenice ostane 6 – 8 t/ha slame, dok iza kukuruza ostaje između 8 i 12 t/ha žetvenih ostataka. Ako bi sve sagorelo prilikom paljenja, sa organskom materijom u vazduh bi otišlo 30 – 50 kg/ha azota i oko 3 – 6 kg/ha sumpora. Ostao bi pepeo, u kome se nalaze P, K, Mg, Ca i mikroelementi. Sagore i mnogi korisni insekti, pa i deo mikroorganizama. Najveća šteta je gubitak organske materije.

Ona je preduslov za aktivnost mikroorganizama u zemljištu, poboljšava vodno- vazdušni režim u njemu i povećava efektivnu plodnost. Glavno opravdanje ratara za spaljivanje žetvenih ostataka je njihovo otežano unošenje u oranični sloj zemljišta i teška predsetvena priprema. Ovo se naročito odnosi na žetvene ostatke kukuruza u sušnim jesenima, kao što je to bio slučaj prošle jeseni. Proizvođači su davno zapazili da se posle spaljivanja lakše ore. Problem je u nedostatku dobre mehanizacije, koja bi najpre dobro usitnila žetvene ostatke, potom ih ravnomerno distribuirala po površini i na kraju ih većim, težim oruđima i snažnijim traktorima izmešala sa gornjih 15-20 cm zemljišta. Kod većine poljoprivrednika su zastupljene lake, zastarele sejalice, kojima više žetvenih ostataka smeta. Takođe je problem i u smanjenom broju krupne stoke, preko koje bi se ostaci iskoristili. Iako je i zakonima zabranjeno, proizilazi da spaljivanje predstavlja jedini izlaz za manje proizvođače, kojima je krupna mehanizacija manje dostupna i skupa. Upotreba žetvenih ostataka je moguća na razne načine ali nema dovoljno motivacije za to. Samo kažnjavanje može doliti ulje na vatru u kojoj se već inače nalaze primarni proizvođači.

Izgleda da ćemo se i u bliskoj budućnosti još susretati sa spaljivanjem. Ili će se davnašnja ideja o stvaranju tzv. mašinskih prstenova teške mehanizacije, početi da ostvaruje.

Više puta ste naglašavali značaj analize zemljišta i đubrenja po meri njive i useva. Donet je i Zakon o zemljištu i obaveznoj analizi ali i dalje ima mnogo proizvođača koju ovu meru ne sprovode.

Nedosledna primena mineralnih đubriva na bazi analize zemljišta u Srbiji je najslabija karika biljne proizvodnje.

Davnih godina su ustanovljene metode za analizu pojedinih hranljivih elemenata u zemljištu, razrađeni su kriterijumu za granične vrednosti njihovog sadržaja, postoji zakonska regulativa o gazdovanju zemljištima, osposobljene su brojne laboratorije i stručni kadrovi za tu oblast, izveden je veliki broj projekata regionalnog karaktera, objavljeno mnoštvo radova i monografija, održano bezbroj savetovanja sa proizvođačima, razvijen je GPS sistem za praćenje plodnosti zemljišta itd. Sve je stavljeno na raspolaganje primarnoj proizvodnji. Ipak, mnogi proizvođači ne koriste date mogućnosti i rade po nekim, svojim metodama. I kada se tako primenjuje đubrivo, bez informacija o nivou hraniva u svakom pojedinom zemljištu, greške se veoma često događaju. One su uvek na štetu samih ratara. Pošto sam i lično učestvovao u stvaranju i promociji „Sistema kontrole plodnosti zemljišta i primene đubriva“ radeći u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo, na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, kao i u važnim evropskim komisijama za proučavanje plodnosti zemljišta, često se pitam šta tu nije u redu. Uverenja sam, da su nadležni državni organi doprineli zapuštanju ovog problema, pogotovo od početka tranzicije poljoprivrede.

Kontrola plodnosti zemljišta mora ostati u nadležnosti države.

Zemljište je naš veliki, najznačajniji resurs i ne pripada nama, „već smo ga pozajmili od naše dece“, kako je to mudro izjavio jedan indijanski poglavica u toku „otkrića“ Amerike. Danas se jako malo ljudi brine o očuvanju zemljišta, kao obnovljivog proizvodnog resursa. Nije onda čudno što se iz godine u godinu povećavaju površine koje se ne obrađuju, ili se minimalno obrađuju. Problem starenja sela i odlaska mlađih ljudi na druge poslove, samo pojačava problem.

Nema drugog rešenja osim da nadležni organi shvate suštinu, obezbede novčana sredstva, potrebnu zakonsku regulativu i izgrade infrastrukturu za rešavanje nagomilanih problema u oblasti biljne proizvodnje. Niko ne sme zanemariti činjenicu da živimo u vreme globalnih klimatskih (i drugih) promena, koje menjaju svet.

Možda će pandemija COVID 19 i slični megapotresi i nas naterati da više cenimo sopstvene mogućnosti.

U korak sa novim trendovima, proizvođači raspolažu sa veoma kvalitetnom mehanizacijom, koristi se svetsko seme, pesticidi, a ipak nam prosečni prinosi nisu nadmašili one iz osamdesetih godina prošlog veka. Zašto je to tako?

Zaista su prinosi, u ratarskoj proizvodnji, u periodu 1981 – 1991. godine bili vrhunski. Mi zapravo još nismo dostigli taj nivo, iako smo na dobrom putu. Tada smo imali na raspolaganju samo domaće sorte i hibride i tehnologije gajenja razvijene u domaćim institutima (misli se na tadašnju SFRJ). I tada su postojale razlike u prinosima između regiona i sektora proizvodnje. Ali je tada bila veoma dobro razvijena saradnja između nauke i prakse. Nauka je bila u brazdi. Današnji, naši, veliki proizvođači su dostigli najviše standarde farmera iz najrazvijenijih država EU. Imaju solidnu mehanizaciju, dobro su edukovani, sve agrotehničke mere obavljaju blagovremeno i kvalitetno na svojim njivama. Istovremeno su zainteresovani za nova saznanja iz svih oblasti poljoprivrede. Njihovi prinosi su vrhunski, stabilni godinama, baš kao i kod evropskih farmera. Na njihovim parcelama se ostvaruju prinosi od preko 10 t/ha pšenice, 13 – 15 t/ha kukuruza, oko 5 t/ha soje, uljane repice.

Ako prinose takvih evropskih proizvođača stavimo u odnos sa ostvarenim prosečnim prinosima u njihovim atarima, u regionu, ili kod nas u Srbiji, vide se značajne razlike ali u njihovu korist. Nije u pitanju samo sortiment, jer sličan imaju i drugi proizvođači. Nisu ni domaće sorte hendikepirane u pogledu potencijala za prinos, u odnosu na strane. Znamo da su našim proizvođačima dostupni genotipovi svih svetskih kompanija, uključujući i dva domaća Instituta u Novom Sadu i Zemun Polju. Odgovore treba tražiti u primeni tehnologije gajenja. Kod dobrih proizvođača se svi radovi obavljaju u optimalnim rokovima, kvalitetno i precizno. Pšenica se seje od 5. – 20. oktobra, ne od 1. do 15. decembra, svo seme je na istoj dubini, biljke su odnegovane do kraja vegetacije.

Đubrivo se unosi na bazi analiza zemljišta i potreba biljaka, redovno u svim godinama. Ono što pravi najveću razliku je način i kvalitet obrade zemljišta. Dobri proizvođači ne spaljuju žetvene ostatke, nego ih unose u zemljište, zbog čega je mikrobiološka aktivnost intenzivnija, a kapacitet za vodu i vazduh optimalan. Samo na takav način se mogu ublažiti negativni uticaji klimatskih ekstrema.

A naši prosečni državni prinosi su takvi zato što je, na žalost, mnogo više proizvođača koji ne rade kako struka nalaže.

Kako proizvesti više pšenice? Koje je mere potrebno primeniti da bi imali prinose poput onih u Francuskoj?

Francuska je vodeća zemlja u EU po ukupnoj proizvodnji pšenice. Prosečni prinosi se kreću oko 7 t/ha, na preko 5 miliona hektara. Postoje i članice EU koje imaju više prosečne prinose, ali na manjim površinama. Bliska Francuskoj je Nemačka, ali ima manje površine i nešto niže prosečne prinose. Za obe zemlje je zajedničko to što prinosi ne variraju značajno po godinama, iako su na tim prostorima izraženiji uticaji suše i visokih temperatura. Upravo dobra opremljenost njihovih farmera mehanizacijom i velika prisutnost savetodavnih službi (struka), doprinose uspešnoj proizvodnji.

Poređenja radi, mnogi napredniji proizvođači u Srbiji (koji su napred pomenuti), lako dostižu prosečne prinose navedenih država. Ovde se moraju pomenuti i uticaji nacionalnih i zajedničke agrarne politike EU. Različiti oblici i nivoi podsticaja, u bilo kojoj proizvodnji, neuporedivi su sa stanjem kod nas.

Naravno da se prosečni prinosi pšenice u Srbiji mogu brzo i lako podići barem za 1 t/ha, bez većih napora i troškova. Samo doslednijom primenom onoga što znamo, može se doći do rezultata. Naši farmeri nemaju podsticaje (100 kg/ha azotnog đubriva UREA), nisu organizovani niti bilo ko štiti njihove interese. Prilikom nabavke repromaterijala prepušteni su surovim tržišnim uslovima. Bez povoljnih kredita su, i sav rizik proizvodnje je na njihovim leđima. S druge strane, otkup pšenice je prepušten trgovini, pri čemu proizvođači ne učestvuju u formiranju cena, čak ni kada je proizvodnja niža.

Država se ne meša u odnose na tržištu, što je možda i u redu, ali nije u stanju da to tržište reguliše donošenjem odgovarajuće regulative, po ugledu na EU. Zbog toga se na preko 50 % površina seje nedeklarisano seme, što nije primereno uglednoj državi, koja spada i zvanično u velike izvoznike žita. Velika količina pšenice i proizvoda od nje cirkuliše na sivom tržištu, čime se gubi kontrola kvaliteta.

Da bismo napredovali ka vodećim državama, treba da učinimo nekoliko prvih koraka, a prvi koraci nisu laki ni kod dece: 1. definisati strategiju proizvodnje hrane; 2. kod pšenice se podsticajima opredeliti za kvalitet ili kvantitet; 3. podsticajima se rešiti semena „sa tavana“; 4. obezbediti, takođe podsticajima, primenu đubriva na osnovu analize zemljišta; i 5. unaprediti zakonodavstvo tj. nadzor.

Priča se o kvalitetu pšenice tek u žetvi, a na njivama sejemo stočne sorte, a ne hlebne i poboljšivače. Da li će se u budućnosti u strukturi sortimenta nešto promeniti? Ko treba da bude nosilac tih promena?

Mogućnost postizanja najvišeg tehnološkog kvaliteta pšenice, data nam je samim geografskim položajem. Panonska nizija je jedan od pet regiona u svetu, koja ima potencijal za vrhunski kvalitet. Ne samo kod pšenice.

Prema rečima prometnika i izvoznika pšenice, prosečan kvalitet srpske pšenice konstantno opada iz više razloga. Osnovni razlog je što je u strukturi setve deklarisanog semena u Srbiji zastupljeno skoro dve trećine sorti koje nemaju genetski potencijal za kvalitet zrna (osnovne i sorte van klase), a samo nešto više od jedne trećine su sorte poboljšivači i hlebne, koje taj potencijal imaju. Drugi razlog je velika zastupljenost ne deklarisanog semena, nepoznate sortne čistoće i najvažniji, treći razlog je što se na prijemnim mestima, u žetvi, ne odvaju sorte po kvalitetu. A ne odvajaju se jer domaće tržište ne priznaje kvalitet, kao kriterijum pri otkupu.

Pošto se u Srbiji plaća isto za sve sorte pšenice, proizvođači traže one koje više „rađaju“. Zbog toga srpska pšenica gubi svoje mesto na tradicionalnim tržištima. Ali, i takva kakva je, kvalitetnija je recimo od engleske, holandske, nemačke i drugih država severo-zapadno od Srbije.

Za vrhunski kvalitet brašna (ne samo za izvoz) i proizvode pekarstva, potrebna je kvalitetna sirovina, pšenica koju daju samo sorte poboljšivači. Našoj stručnoj javnosti je poznato da je država na „zahtev dela mlinarske industrije“, ukinula carine (18 %), na period od 01.01. do 30.04.2020., na uvoz kvalitetne pšenice iz Mađarske. Bez ograničenja ali i bez navedene kvote i bez definisanog kvaliteta. Cena takve pšenice u Mađarskoj je početkom ove godine bila oko 210 eura/t. Dakle, našlo bi se para za takav uvoz, ali ne može da se nađe za domaće proizvođače, koji gaje sorte poboljšivače.

Sve je svima jasno. Budući kvalitet roda se određuje prilikom izbora sorte, pre stve. U žetvi se kvalitet kontroliše i po tome lageruje. Ovo je isključiva nadležnost Ministarstava (poljoprivrede, ekonomije, privrede, trgovine), koji donose zakonsku regulativu. Struka i nauka ovde imaju savetodavnu ulogu.

Digitalizacija u poljoprivredi. Puno se poslednjih godina govori o tome. Da li su naši proizvođači spremni za nju? Koje su najznačajnije prepreke za njenu primenu?

Razvoj informaciono-komunikativnih tehnologija (IKT ) je značajno napredovao u svetu, a i kod nas u Srbiji. Oblast poljoprivredne proizvodnje je sve interesantnija za informatičare, baš zbog dugog procesa proizvodnje, na koji deluju brojni abiotički i biotički činioci, na koje se često može delovati samo preventivno.

Veoma složen proces stvaranja nove organske materije, kojom upravlja čovek delujući na biljku direktno ili indirektno preko zemljišta, nije lako „shvatljiv“ za ljude koji barataju elektronima, čipovima i algoritmima. Svi oni bi želeli da olakšaju posao struci i proizvođačima, u programiranju i primeni mera nege useva, aplikaciji mineralnih hraniva, suzbijanju bolesti, korova itd. Razvijaju se i metode za rano otkrivanje problema u biljnom sklopu (na osnovu promena boje list i sl.), kao i za prognoziranje prinosa. U tu svrhu su na raspolaganju brojni sateliti, dronovi i druga elektronska oprema, kojom se prikupljaju brojne informacije u vidu slika, na nivou pojedinačnih biljaka. Pokazalo se da kamera sa dronova može bolje da vidi nego ljudsko oko (izuzev stručnjaka – specijalista). Indikacije moraju da se provere i na licu mesta, utvrdi uzrok i preduzmu mere, ako postoje. To je ogroman posao za koji proizvođači nemaju vremena niti iskustva. Te informacije neko mora da obrađuje i daje preporuke.

Na žalost, u timovima informatičara nema dovoljno agronomske struke, pa ćemo verovatno sačekati do boljih rešenja.

Treba reći da je ono što je aplikativno u proizvodnji i prihvaćeno i da daje dobre rezultate: primena GPS metoda u navođenju mehanizacije, elektronske komunikacija sa savetodavcima ili nadležnim organima itd. Velika je stvar što se ključne operacije u proizvodnj obavljaju precizno, bez preklapanja prohoda i bez oplazina. Poljoprivrednici sa pažnjom prate razvoj digitalizacije u praksi.

Ipak, ne treba zaboraviti da su prvi sateliti, dronovi i bespilotne letelice itd., najpre imali zadatak da osmatraju, na primer šta radi konkurencija na tržištu.

Koliko naši proizvođači „slušaju“ reč struke i nauke? Koji je po vama značaj savetodavnih službi u zemlji? Kako vidite zapošljavanje agronoma kod velikih gazdinstava?

Rekao bih, da ima onih koji čuju ili počitaju reči stručnjaka i urade prema njihovom savetu. Mnogi proizvođači zovu stručnjake i savetodavce da se konsultuju pre nego što primene neku meru. Moj je utisak da je struka (pri tome se misli na savetodavce u PSS Srbije), u „povlačenju“ pred prilično agresivnim nastupima predstavnika pojedinih kompanija. Oni najčešće koriste priliku da reklamiraju svoj proizvod. Neutralni predstavnici struke su savetodavci iz Poljoprivrednih stručnih službi (PSS ). Oni su veoma sposobni da analiziraju stanje i da daju odgovarajuće savete, ali su ograničeni materijalnim statusom svoje službe, kojima rukovodi Ministarstvo poljoprivrede. Ogledi koje oni izvode na terenu testirajući sorte i hibride, treba da imaju odlučujuću ulogu kod izbora genotipova za njihovo područje. To važi i za kontrolu plodnosti zemljišta. Da bi bili efikasniji i uticajniji, potrebno ih je materijalno više pomoći i više uvažavati njihovo mišljenje. Savetodavstvo je u državama EU važan oslonac farmerima u donošenju odluka.

Simptomatično je da velika privatna gazdinstva malo zapošljavaju mlade agronome, u odnosu na površine koje obrađuju. Bilo je ideja da se na svakih 500 ha zaposli po jedan stručnjak, inženjer, koji bi imao obavezu da se neprekidno edukuje i da nova saznanja prenosi u praksu. Njih može da finansira i država, ali bi moglo da se nađe i rešenje da to čine poslodavci. Tako bi obrazovanje agronoma dobilo svoj smisao. Trebalo bi proučiti rešenja država članica EU i primeniti neki od njihovih modela.

Ceo radni vek ste proveli radeći na pšenici i stvaranju sorata. U 21. veku preko 50% semena koje se seje nije sertifikovano, deklarisano? Zašto je to tako?

To je zaista poražavajuće. Još više sam iritiran flegmatičnim stavom nadležnog Ministarstva. Na moje stalno obraćanje, obraćanje semenskih kuća, semenarske asocijacije Srbije i pojedinaca, da se prekine praksa korišćenja nedeklarisanog semena i da to ruši ugled države, odgovori su bili magloviti, uopšteni, bez konkretnih poteza. Bespravno korišćenje autorskih prava kreatora sorti (pšenica, soja, uljana repica i druge samooplodne biljke), treba da sakcioniše Zakon o semenu i zaštiti autorskih prava. „Divlje“ dorade, umnožavanje „semena“ rade sve bolje. Iako je ta oblast regulisana zakonom, blage i retke kazne definitivno ne rešavaju problem. Česti odgovori iz Ministarstva su da nemaju dovoljno inspektora, koji bi obilazili doradne centre i kontrolisali tržište semena, ili zabranili promet fungicida za dezinfekciju semena u malim pakovanjima. Zbog nebrige nadležnog organa, semenarstvo kao veoma važan ogranak poljoprivrede, je na kolenima. Sve manji promet deklarisanog semena utiče i na smanjenje zainteresovanosti domaćih Instituta za stvaranjem novih sorti.

Kako je moguće bolje organizovanje poljoprivrednih proizvođača kroz udruženja, zadruge?

Akcija „500 zadruga u 500 sela“, koju je započeo SAN U i grupa vrhunskih stručnjaka iz različitih oblasti poljoprivrede, na čelu sa akademikom Draganom Škorićem, uz podršku ministra Krkobabića i Vlade Srbije, pokrenula je preostale stanovnike sela. Probudila se nada, da će kroz formiranje realnih, održivih zadruga, mnogi proizvođači sačuvati interes za ostanak u selu. Još bi veći uspeh akcije bio ako bi se i mlađi ljudi vratili u svoje domove.

Zadruge ili kooperative postoje i u državama EU. Posebno je takav oblik organizovanja malih farmera razvijen u Austriji (tzv. Lagerhaus). Oni su poverili upravljanje svojim zemljištem stručnom timu, koji organizuju proizvodnju, nabavku repromaterijala, skladištenje i prodaju berzanskih proizvoda. Prednost ovakvih kooperativa je jeftinija nabavka svih inputa: semena, đubriva, pesticida, goriva i dr, jer kao veliki naručioci dobijaju veće rabate od dobavljača. Administrativne poslove objedinjuje minimalni broj ljudi za sve članove odnosno udeličare. To bi mogao biti divan model za naše uslove. Tako bi se mogla ostvariti i ideja o mašinskim prstenovima.

Udruženja poljoprivrednika postoje na teritorijalnom principu. Njihova međusobna saradnja je minorna, kao i uticaj na agrarnu politiku. Svodi se na lokalni značaj. Udruženja nisu dobila pravo da organizuju nabavke ili da izvoze, pregovaraju sa državnim organima i sl. i zbog toga kao oblik organizovanja poljoprivrednika nemaju potrebnu snagu.

Propali su i pokušaji formiranja poljoprivredne komore, koja bi bila partner zakonodavnoj vlasti. Verujem da bi zadruge svojim povezivanjem i izgradnjom (ili zakupom) sopstvenog skladišnog prostora, dobile na značaju.

Koja je vaša preporuka poljoprivrednim proizvođačima za ovu godinu koja je započela u ovim vanrednim okolnostima? Šta dalje raditi?

Tekuća proizvodna sezona je počela jesenas setvom ozimih useva, strnih žita, uljane repice i krmnog bilja. Jesen je u početku bila teška, naročito u južnim delovima države, sa malo padavina. Kasnije su se vremenske prilike popravile, tako da su usevi solidno razvijeni ušli u zimski period. Međutim, tokom januara nije uopšte bilo padavina, tako da su zalihe vlage ostale na jako skromnom nivou.

U Srbiji je ukupno zasejano oko 719.000 ha u jesenjoj setvi. Najviše površina je zasejano pšenicom, oko 570.800 ha, od čega je u AP Vojvodini 330.000 ha. Zasejano je i oko 90.000 ha ječmom, 20.000 ha tritikaleom, 13.000 ha ovsem i oko 4.000 ha sa raži. Ukupno je zasejano oko 697.000 ha pod strnim žitima. Zasejano je takođe i oko 28.000 ha uljanom repicom.

Ceneći uslove za setvu tokom protekle jeseni, svi bi morali biti zadovoljni ostvarenim rezultatima setve. Međutim, zbog velike suše u pojedinim delovima Srbije, dinamika setve je bila nepovoljna, a razvojne faze useva su veoma različite. Dinamika setve se odvijala prema razvoju vremenskih uslova. Mnogi regioni nisu ostvarili planirane, višegodišnje setvene površine, pre svega zbog nemogućnosti osnovne obrade zemljišta. Pre setve nisu unete potrebne količine NPK –hraniva na svim površinama, ali je prihranjivanje obavljeno.

Šteta je što je za prihranjivanje korišćena uglavnom UREA, na čije delovanje mora duže da se čeka. Tokom aprila je ponovo zavladala suša, a kako su u prethodnom periodu temperature bile znatno više od prosečnih, ozimi usevi su ubrzali vegetaciju, tako da su krajem aprila ječmovi i tritikale ušli u klasanje, dok je pšenica na početku ove faze. Trenutno smo suočeni sa velikom sušom i sa minimalnim zalihama rezervi vlage u zemljištu, do 100 cm dubine. Obavljeno je i preventivno tretiranje biljaka fungicidima. Takođe je češće nego ranije, primenjen regulator rasta kod veoma bujnih useva. Očigledno je da su poljoprivrednici rešili da ulože maksimum u tekuću proizvodnju, nadajući se povoljnijim uslovima za otkup, pre svega pšenice. Za to imaju realnu osnovu jer su cene na svetskim i domaćoj berzi trenutno povoljne. Cela Evropa iskazuje brigu za budući rod 2020., jer je suša zahvatila veći deo sveta, pa se strahuje za globalni bilans prehrambenih artikala. Tome je značajno doprinela pandemija virusa COVID 19. Mnoge države, izvoznici pšenice su ograničile izvoz na neko vreme, iščekujući razvoj vremenskih prilika do žetve. Obzirom da je pšenica započela klasanje početkom maja, početak žetve je moguć već polovinom juna. To otvara mogućnosti za postrnu setvu.

Jari usevi su uglavnom zasejani. Oni koji su zasejani u drugoj polovini aprila imaju određenih problema sa nicanjem, tako da se ponegde može očekivati i presejavanje. Oni za sada imaju vlage za početni razvoj, ali ako ne bude uobičajenih padavina, nastaće nerešivi problemi. Klimatske promene pokazuju svoju nadmoć.

Ipak, preporuka svim proizvođačima je da „ulože“ u ovogodišnju proizvodnju da bi dobili maksimalno mogući prinos. Posledice svetske krize mogu potrajati.

 

Bilten "Za našu zemlju", broj 89. maj 2020. godine.