GORAN ŽIVKOV

Goran Živkov je diplomirao na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Beogradu na smeru za ratarstvo 1997. godine. U periodu od 2001-2004. godine radio je za UN FAO, da bi potom postao pomoćnik, a zatim i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srbije.

Poseduje iskustvo u kreiranju agrarne politike i planiranju strategije u oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja, kako u Srbiji, tako i u mnogim drugim zemljama – najviše u Ukrajni, Gruziji, Jermeniji, Bosni, Crnoj Gori ali i mnogim drugim. Danas radi kao konsultant za FAO, EU, UNDP, EBRD, Svetsku banku i druge organizacije.

Vlasnik je i programski direktor konsultantske agencije SEEDEV i član je Upravnog odbora ProCredit banke u Srbiji.

Šta je u stvari SEEDEV i čime se bavi?

SEEDEV je konsultantska kuća specijalizovana za poljoprivredu i ruralni razvoj. Mi pomažemo vladama, lokalnim samoupravama, poljoprivrednicima i kompanijama da donesu dobre odluke, i tako već punih dvanaest godina. Više posla imamo u drugim zemljama nego u Srbiji i danas imamo više privatnih klijenata nego donatorskih.

Koji su po Vama, budući koraci razvoja poljoprivrede Srbije i kako poljoprivredu vidite u budućnosti?

Ne sviđa mi se ono što vidim u poslednje vreme. Već dugo izvoz i vrednost proizvodnje stagnira sa lošim perspektivama da će se nešto promeniti. A konkurencija napreduje brže nego ikad pre. Taj njihov razvoj je zasnovan na znanju i investicijama. Danas se tačno zna kog dana koji mikroelement je potreban biljci, najnovije generacije sorti su izuzetno prinosne i daju fenomenalan kvalitet, robot koji radi 24 sata, bere i sortira po 50 jabuka u minuti je već u funkciji kao i mnoge druge tehnologije koje će, plašim se, nas zaobići ili ćemo ih dobiti kad već budu zastarele.

Sve to će produbljivati jaz između zapadnog sveta i nas, sve ređe ćemo pričati istim jezikom i razumeti jedno drugo. Onda ćemo se još više zatvarati, pronalaziti se u proizvodnjama koje nisu drugima interesantne, veliki će probleme videti u malim, poljoprivrednici u kompanijama, a država će se ulagivati svima umesto da kreira razvojnu politiku. Samo retki pojedinci će biti iznad svega ovoga. Na žalost, malo stvari me uverava da će ova moja vizija budućnosti poljoprivrede Srbije uzeti neki drugi pravac. To bi moglo da se desi jedino ukoliko bi imali brže EU integracije, jer sve češće dolazim do zaključka da za našu poljoprivredu EU nema alternativu.

Stalno se govori o ruralnom razvoju, a ujedno smo svedoci odumiranja i nestajanja sela. Šta sve ruralni razvoj podrazumeva da treba uraditi i šta se zaista i može sprovesti u delo?

Pre koju godinu SEEDEV je izdao knjigu “Budućnost sela u Srbiji” sa namerom da pokažemo da sela imaju šansu. Tada smo dali brojne preporuke šta treba raditi. Osnovna preporuka je bila da je potrebno menjati mentalitet i pristup ruralnom razvoju u cilju napuštanja zabluda da je selo isto što i poljoprivreda, da poljoprivreda može da nosi razvoj i da se ruralni razvoj može desiti bez sveukupnog, pa i urbanog razvoja. Ekonomski rast u celom svetu dešava se u velikim gradovima, tj. tamo gde je veća gustina populacije, mobilnost ljudi i njihova integrisanost. U tom kontekstu jasno je da je ruralnost Srbije ne samo posledica nego i uzrok ekonomskog stanja u zemlji i da je u budućnosti moguće poboljšati stanje u ruralnim područjima jedino tako što će se ostvariti sveobuhvatni ekonomski razvoj. Ovakav razvoj se ne dešava tamo gde administracija želi da ga vidi, nego tamo gde privreda želi da investira. A investicije dolaze kad se napravi dobro poslovno okruženje i izgrade insitucije, i za to je potrebna funkcionalna, a ne partijska država.

Koliko danas privatna preduzeća razmišljaju o izvozu, da li poznaju tržišta, kako sprovode standarde, kako promovišu svoje proizvodne kapacitete i da li su konkurenti? Koja je oblast najbolja u tom segmentu?

Najveći broj velikih preduzeća, koja su trebala da nose izvoz, uljuljkana jeftinim akvizicijama i često visokim profitima na lokalnom tržištu nisu uspela da primarnom proizvodu dodaju vrednost kroz preradu i pripreme ga adekvatno za izvoz. Sada kada se domaće tržište smanjilo i otvorilo, a oni ostali „zaglavljeni“ u velikim, često neproduktivnim investicijama, a malim ljudskim i inovacijskim kapitalom – to više nije lako. Postoje izuzeci, ne toliko na nivou celih sektora, nego na nivou pojedinaca.

Organizovali ste obuke na temu trendova trgovine sa Ruskom Federacijom. U poslednjih nekoliko godina je bilo povremenih zabrana izvoza voća u Rusiju, a i ovih dana imamo problema za poslatim tzv.zaraženim voćem u Rusiju. Šta ako ovaj izvoz ne budemo imali? Šta sa voćnjacima koje smo podigli, iskorištenim fondovima?

Izvoz u Rusiju jeste velika šansa za značajan broj proizvođača iz Srbije, ali polako a sigurno se aktiviraju svi rizici vezani za taj izvoz. Pre svega je to činjenica da je uvoz poljoprivrednih proizvoda u Rusku Federaciju 100% pokriven netarifnim merama, a učestalost njihove primene na poljoprivredne proizvode je 100%. Drugi problem je što se tržište smanjuje, ne samo kao posledica rasta proizvodnje u Rusji nego i smanjenja potrošnje i rasta izvoza ostalih CIS zemalja. Treći problem smo mi sami i naše institucije koje dodatno nameću nepotrebne prepreke.

Proizvođači koji su investirali računajući na rusko tržište kada su donosili svoje poslovne odluke bili su svesni svega toga i uračunavali sve te rizike. Profiti koji su se ostvarivali tada, sada će morati da se troše na otvaranje novih tržišta ili dodatno ulaganje u ostanak na ruskom tržištu. Čini mi se samo da mnogi toga još nisu svesni.

IPARD je nezaobilazna tema. Da li je implementacija dobro započeta, i šta treba uraditi u narednom periodu kako bi imali uspešnu realizaciju ovog, a i drugih fondova?

EU fondovi su se pokazali kao nešto što moramo da učimo isključivo na sopstvenim greškama. Na žalost, takvi su svi slučajevi sa zemljama u regionu, Slovenija jer joj je bilo važno da dobije što više para, a ne da li ima kapaciteta da ih potroši, Hrvatska da shvati da EU procedure imaju smisla i da je glupo da godišnje troši stotine miliona svojih para na projekte koji teško da imaju smisla, Makedonija da depolitizuje priču oko EU fondova, a Srbija ima sve te probleme zajedno: i sa kapacitetima, i politizacijom, lošim projektima i davanja prioriteta nacionalnim merama. Da bi se to promenilo treba napraviti sve suprotno: staviti IPARD kao prioritet administracije koji bi osigurao brzu evaluciju, depolitizovati ga, utegnuti programe i uslove, povećati fondove sa našim i EU parama.

Vi i Vaši saradnici ste radili na razvijanju metode analize konkurentnosti poljoprivrede. Šta ova metoda podrazumeva i da li se sprovodi u našoj zemlji?

Zašto su neke države uspešne, a neke ne? Zašto su neki regioni, sektori i kompanije u istoj državi uspešni, a drugi ne? Na kraju kako da budu uspešniji. U osnovi ovih pitanja, leži fenomen konkurentnosti, definisan kao sposobnost pojedinca, preduzeća, sektora, regiona ili zemlje da proda određena dobra i usluge na datom tržištu. Konkurentnost se uvek meri u odnosu na druge učesnike na tržištu. Ona je teško merljiva i vrlo promenljiva kategorija. Naročito poljoprivredna. To su pitanja kojim se mi u SEEDEV-u bavimo. Razvili smo našu metodologiju za merenje sektorske i faktorske konkurentnosti i nju smo do sada radili u više od deset zemalja i među brojnim privatnim klijentima. Mnogi klijenti u Srbiji prilikominvesticija se vode njome i  konsultuju se sa nama i našim podacima i očekivanjima.

Vrlo često ste govornik na skupovima koje organizuju poljoprivrednici. Na šta oni treba da se fokusiraju i šta treba da rade kako bi bili konkurentniji na zahtevnom EU tržištu?

Pre svega oni treba da se bave proizvodnjom – da imaju što veće i kvalitetnije prinose, uz što je moguće manja ulaganja. Kad po hektaru imaš konstantno 10 tona pšenice, 12 kukuruza, 100 tona repe, 80 tona šargarepe, ili 20 maline ne treba da se brineš ni kako ćeš prodati, niti da li ćeš zaraditi. Na žalost mi imamo samo nekoliko ljudi koji danas mogu da naprave 15 tona borovnice, 80 tona paprike na otvorenom ili 500 tona paradajza u zatvorenom. A to su sve već standardi u svetu. Prinosi zavise od investicija ali još više od znanja i zato tu poljoprivrednici imaju konkurentsku prednost u odnosu na kompanije. Zato je moj prvi savet da proizvođači imaju što veći nivo znanja u proizvodnji.

Za razliku od pre, kada smo im savetovali investiranje i širenja, danas im savetujemo stabilizaciju i eliminisanje rizika. Pre smo govorili, kupuj zemlju danas prodaj zemljište, pogotovo ono koje znaš da ima problem (kvalitet, blizina) ili ima dobru cenu. Ulagati u stabilizaciju prinosa kroz navodnjavanje, fertigatore, zaštićeni prostor i sl. je drugi savet.

Koji je značaj prerađivačke industrije u Srbiji za poljoprivredu? Šta je održalo poljoprivredu Srbije u poslednje dve decenije?

Bez značajnog dodavanja vrednosti proizvodima kroz preradu nema ni ozbiljnog izvoza ni poljoprivrednog razvoja. Mi smo tu jako podbacili, a nije tako moralo.

U kojim proizvodima Srbija može biti konkurentna na EU tržištu?

Ima puno takvih tržišnih lanaca na nivou cenovne konkurentnosti - malina, šljiva, paprika, suncokret, soja i njihovi proizvodi, kukuruz, pšenica i drugi. Ovde nam je najveća konkurentna prednost, manji očekivani prihodi (godišnji prihodi gazdinstva u EU od oko sto hiljada evra su dovoljni za ostanak u sektoru a kod nas su oni skoro desetostruko manji) i veliko sivo tržište. Kad je reč o konkurentnosti kvalitetom, tu je lista još duža ali ona pre svega zavisi od pojedinca jer ovakva proizvodnja zahteva veliko znanje ne samo u proizvodnji nego i u marketingu.

Digitalizacija poljoprivrede je neminovnost. Koliko je srpski seljak spreman da je koristi?

Onoliko koliko su programeri u stanju da naprave prihvatljiv i koristan program za njih. Svako će rado koristiti nešto što mu olakšava i povećava profite. Srbija ima Biosense, kao jedinstven državni institut sa stotinu programera koji se bave isključivo digitalnom poljoprivredom. To je trenutno jedna od naših najvećih konkuretnskih prednosti koje imamo. Na žalost ne koristimo ga koliko bi trebali.

Vrlo često boravite u drugim zemljama i kreirate njihove agrarne politike. Navedite nam osnovne razlike njihovih politika i naše agrarne politike.

Svaka zemlja je specifična. Sigurno da je situacija, a samim tim i problemi, drugačiji u Ukrajni nego u Bosni, Tadžikistanu ili Jermeniji. Ipak za sve zemlje, pogotovo one iz bivšeg SSSR, najveći izazov je razviti tržište poljoprivrednog zemljišta i kredita, kao i napraviti poljoprivrednike, koji nikada nisu postojali.

U tom smislu mi nismo ni svesni koliko je naša prednost što je naša poljoprivreda uvek bila zasnovana na porodičnim gazdinstvima, što je bio slučaj jedino još u Poljskoj, dok je svima drugima trebalo da prvo podele zemljište pa da tek posle nekoliko decenija vide koji su ti koji iskreno vole, znaju i vide svoju budućnost u poljoprivredi. Takođe, nismo svesni kolika je naša prednost kada imamo kamate na poljoprivredne kredite od nekoliko procenta u odnosu na Ukrajinu, gde su one preko 20%.

S druge strane neke reforme tamo idu mnogo lakše nego kod nas. U svakom slučaju taj rad u brojnim zemljama je privilegija, gde često više učim od njih nego oni od mene.

Šta bi bila Vaša preporuka poljoprivrednim proizvođačima pred setvu strnina i novi ciklus u poljoprivrednoj proizvodnji?

Već neku godinu mi našim klijentima preporučujemo da prave svoje poslovne strategije shodno tome da se srpska poljoprivreda nalazi u recesiji, čije su posledice sledeće: da je posle dosta godina ponovo prisutan nedostatak para u sektoru koji povlači dugovanja; smanjenje cene poljoprivrednog zemljišta i povećanje broja proizvođača ispod linije profita. Uzroci ovakvog stanja su: kriza cena i tržišta najvažnijih izvoznih proizvoda Srbije - malina, šećera, jabuka sa malim šansama brzog oporavka; proizvodi sa velikom vrednošću proizvodnje (kukuruz, pšenica, soja i suncokret) imaju niske cena i velike zalihe kako u svetu tako i Srbiji; sektori mlekarstva i stočarstva i uz sve veće subvencije tonu sve dublje i smanjuje se vrednost proizvodnje; nedostatak radne snage koji povećava gubitke i cenu koštanja, zaustavljanje razvoja tržišta zemljišta kroz ne transparentne, prioritetne i ne tržišne distibucije.

 

Bilten "Za našu zemlju", broj 81. 2019. godine.