Intervju dr Ivan Nikolić

Doktor Ivan Nikolić je karijeru započeo 2002. godine u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 2004. godine je u Ekonomskom Institutu u Beogradu, gde je i doktorirao u oblasti ekonomskih nauka, a trenutno je na poziciji direktora za razvojne projekte. Od 2012. godine član je Saveta guvernera Narodne Banke Srbije. Ekspert je za makroekonomska kretanja u zemlji i regionu. Urednik je i koautor biltena „Makroekonomske analize i trendovi“ koji izdaje Ekonomski Institut.

Zašto je proizvodnja hrane strateški interes svake zemlje?

Iz više razloga. Najpre, sektor je bezbedonosno značajan. On obezbeđuje ekonomski suverenitet i nezavisnost. Specifičan je i zbog toga što je tražnja za hranom cenovno i dohodno neelastična. Zato se domaći proizvođači i podstiču na različite načine, od dobijanja finansijske pomoći do aktivnosti koje stvaraju povoljne uslove za izvoznike, a koje se prvenstveno odnose na realizaciju domaćeg izvoza po povlašćenom režimu i otklanjanju administrativnih prepreka.

Srbija ima dodatne argumente koje ovaj sektor čine značajnim - u proizvodnji hrane je zaposleno preko pola miliona ljudi, dok prehrambena industrija čini preko petine ukupne prerađivačke industrije (u 2018. nešto više od 21%). Pritom, često slušamo kako smo “evropska bašta”, po svojim predispozicijama, lokaciji, kvalitetu zemljišta, klimatskim uslovima, kapacitetima u prerađivačkom sektoru, tradiciji i znanju koje posedujemo, predodređeni za proizvodnju hrane. Nažalost, rasprava na tu temu se uvek zaključuje ocenom da je sektor neiskorišćena razvojna šansa.

Koliki je doprinos agrobiznis sektora Srbije rastu BDP-a?

Paradoksalno zvuči ali, statistički posmatrano, agrobiznis sektor u Srbiji, u prosekugodinama unazad, beleži minimalan doprinos rastu bruto dodate vrednosti zemlje (tj. bruto domaćem proizvodu), dok je sama prehrambena industrija, zbog loših finansijskih performansi i njegova odbitna stavka. Kao dodatnu potvrdu ove hipoteze namerno, za poređenje sa prethodnim godinama, volim da uzimam 2016. premda je ona bila izuzetno povoljna za poljoprivrednu proizvodnju, ali ni to nije naročito pomoglo da se performanse agrobiznis sektora poprave. Posebno je zanimljiv nalaz za proizvodnju prehrambenih proizvoda koja je u 2016. u odnosu na 2013. godinu uspela da i u apsolutnom iznosu smanji svoj nivo bruto dodate vrednosti za 4,18 milijardi dinara, dok je istovremeno ukupno privreda kreirala novostvorenu vrednost za 9,32 milijarde dinara. Sledstveno, prehrambena industrija je u ovom periodu odmogla realnom rastu ekonomije Republike Srbije za neverovatnih 44,9%. Zbog nepovoljnih klimatskih uslova, koji su desetkovali poljoprivrednu proizvodnju, ceo agrobiznis sektor u 2017. osvaruje dodatnu redukciju, te njegov udeo u ukupnoj dodatoj vrednosti sa nešto preko 13% pada na 11,6%. Iako je 2018. donela veću primarnu poljoprivrednu proizvodnju, izolovano posmatrano, prehrambena proizvodnja se nije oporavila. Čak su se krajem prošle godine pojavili dodatni rizici vezani za šire i neposredno okruženje.

Koji su ključni razlozi ovako skromnih performansi agrobiznis sektora?

Akcentovao bih pre svega taj deo prerađivačke industrije koja se tiče hrane, iako znamo da se ona ne može lako izdvojiti od celine sektora. Ograničavajući faktori domaće primarne poljoprivredne proizvodnje su manje-više poznati (npr. usitnjenost poseda, nedovoljno navodnjavanje, zabrana GMO, nepovoljna demografska kretanja na selu i radni potencijal i sl.), što ne znači da komentari ne dotiču i samu poljoprivrednu proizvodnju.

Postojanje snažne domaće tražnje je ključni okidač dinamike brojnih industrijskih oblasti. Agrobiznis je među njima vodeći. Kada je nivo životnog standarda niži, a pri tome zarade dodatno dugoročno stagniraju, ili se i realno smanjuju (kod nas je to bio slučaj zbog oštrih mera fiskalne štednje), ma koliko izvoz bio značajan, agrobiznis “pati“. Proizvodnja prehrambenih proizvoda zato najviše zavisi od kretanja zarada. Bez njihovog značajnijeg rasta, agrobiznisu nema oporavka. Znajući to verujem da je značajniji porast plata i penzija od kraja 2018.godine, uz najavu nove korekcije naviše tokom godine, u ovoj industriji primljen sa velikim olakšanjem.

Možda je i upravo februarski rezultat prerađivačke industrije nagoveštaj preokreta. Iako je preuranjeno izvoditi zaključke samo na bazi jednog meseca, interesantno je da je prehrambena industrija u februaru ove godine donela pola rasta ukupne prerađivačke proizvodnje. To je ujedno i njeno najveće uvećanje u poslednje tri godine. Odličan rezultat su iskazale sledeće grane: prerada mesa, proizvodnja voća i povrća i proizvodnja ulja i masti.

Prema tome, iako je dobar deo proizvodnje agrobiznisa namenjen izvozu, domaće tržište je strašno bitno i kreatori ekonomske politike o tome moraju da vode računa.

Ostala bitna ograničenja tiču se strukture proizvodnje, otežanog plasmana proizvoda i nedovoljne državne pomoći.

Koliko je po Vama, i da li je moguće, promeniti sadašnju strukturu proizvodnje i strukturu izvoza, da više ne govorimo o izvozu žutog kukuruza i drugih sirovina!?

Kao i u drugim oblastima prerađivačke industrije i u agrobiznisu dominira proizvodnja primarnih proizvoda sa najnižim tehnološkim sadržajem. Iz tog razloga je zarada (bruto dodata vrednost) ostvarena čak i u izvozu ovih proizvoda niska. Potvrdu ove hipoteze možemo tražiti u udelu rinfuznih proizvoda u ukupnom izvozu agrobiznis  sektora.

.

 

U Srbiji se udeo ovog segmenta proizvodnje agrobiznisa tradicionalno kreće između petine i četvrtine ukupnog izvoza, što svakako zavisi od samih prinosa u poljoprivredi. U godinama kada poljoprivredna proizvodnja podbaci, najčešće zbog nepovoljnih klimatskih uslova, udeo rinfuznog dela izvoza se redukuje, ali i u tom slučaju ne pada ispod petine ukupnog izvoza. Na primer, u 2017. izvoz rinfuznih proizvoda se sveo na 19,9% ukupne vrednosti izvoza agrobiznis sektora. Zemlje EU u proseku beleže udeo rinfuznih proizvoda u izvozu agrobiznis sektora tek oko 4%. One najuspešnije u prehrambenoj industriji, poput Nemačke, Italije, i niže od toga; 3,1% i 2,4%, respektivno. S sličnim relativnim udelom su i Grčka, Španija i Holandija.

Stalno se pominju ulaganja i investicije u privredu naše zemlje. Više puta ste naglasili da je najvažnije posmatrati njihovu efikasnost. Kolika je u stvari efikasnost investicija u agrobiznis i prehrambeni sektor?

Ukoliko želimo dinamičniji privredni rast moramo više da investiramo. U to nema nikakve sumnje. Međutim, dostizanje održivih visokih stopa rasta BDP-a, skopčano je sa većim ulaganjem samo kada je ulaganje usmereno na prave stvari i ukoliko sono izvodi na pravi način. Dakle, ukoliko se ulaže efektivno i efikasno. Analitički, kvalitet ulaganja obično pratimo preko vrednosti koeficijenta marginalnog kapitalnog koeficijenta koji nam ukazuje koliko je jedinica investicija potrebno da bi se ostvario prirast dodate vrednosti za jednu jedinicu. Zanimljivo je da se ovaj koeficijent za prehrambenu industiju u Srbiji tokom više od deset poslednjih godina uporno kreće oko nule. Uprošćeno rečeno, ulaganje u prehrambenu industriju u ovom periodu u Srbiji nije bilo isplativo jer u proseku nije rezultovalo porastom dodate vrednosti.

Koja su naša ograničenja za otežan plasman proizvoda na zahtevna EU tržišta?

Do sada su se ona mahom manifestovala u delu neispunjenih kvalitativnih standarda. U nekim slučajevima naravno i neopravdano, ali se to sve pripisuje činjenici o značajnosti ove proizvodnje koju sam istakao na početku intervjua. U perspektivi će ovde biti još većih problema. Globalno jača ekonomski nacionalizam. Evropa ne ostaje imuna na te promene. To se jasno vidi i iz novog nemačko-francuskog Manifesta evropske industrijske strategijekoji je prezentovan prošlog meseca, a koji sada javno promoviše i odobrava dodatnu zaštitu industrijskih kapaciteta EU, čak i po cenu urušavanja postojećih pravila konkurencije, koje je briselska administracija godinama gradila. U tom smislu su i šanse Srbije za plasiranje svojih agrarnih proizvoda na ovo tržište ograničene i takvo stanje će ostati u dogledno vreme. Međutim, otežan plasman po meni ima zanimljiviju dimenziju. Mislim na sve teškoće oko plasiranja proizvoda na police velikih trgovinskih lanaca, počev od samog ulaska do neposrednog pozicioniranja na njima, u najširem smislu. Za mala i srednja preduzeća prehrambenog sektora ovo je veliki izazov i na domaćem, a da ne govorimo o stranom, konkurentnom, tržištu prehrambenih proizvoda u industrijalizovanim bogatijim ekonomijama. Za savremene prehrambene proizvode, dostupnost specijalizovanih kompanija za pakovanje, transport i logistiku od ključnog je značaja - naročito kada se isporučuje kvarljiva roba u daleke izvozne destinacije. Pritom znamo da su prehrambeni proizvodi među najintenzivnije reklamiranim proizvodima, a da je za oglašavanje i za marketinške kampanje potrebna finansijska moć koju domaći proizvođači nemaju.

S druge strane, u prodajnim objektima trgovinskih lanaca u Srbiji ima u proseku 70 odsto robe domaće proizvodnje. Ostatak čine uvozni artikli. Ne možemo reći da je to problem, jer se u načelu time promoviše potrebna konkurencija. Čini se da je daleko opasnije što privatne trgovinske robne marke sve više “istiskuju” poznate domaće brendove. Lanci šire asortiman proizvoda sa svojim potpisom, što je kratkoročno dobro za potrošače koji su u mogućnosti da jeftinije pazare neke namirnice. Međutim, gubitnik je prehrambena industrija, i to najpre, mali i srednji proizvođači, koji u tom slučaju rade za velike trgovce sa manjom maržom, a njihovi proizvodi prodaju kao trgovačka robna marka.

Svedoci smo povećanog izvoza goveđeg mesa u Tursku prošle godine, a u isto vreme rasta cena mesa na domaćem tržištu. Šta se tu desilo i kako to sprečiti?

Lane je to bila ohrabrujuća vest. Sporazum je otvorio prostor za delimičnu nadoknadu izgubljenog plasmana robe nastale uvođenjem besmislenih prištinskih taksi, ali i recesionim pritiscima u vodećim evropskim ekonomijama. Šteta što je i sama Turska od nedavno u ekonomskim problemima te se stoga pun pozitivan efekat još ne ispoljava. Opet, potrebno je i neko vreme da se domaća mesna industrija tome prilagodi.

Šta država treba da uradi za bolji poslovni ambijent, a šta sami proizvođači?

U progledu samog makroekonomskog ambijeta tu pariramo najuspešnijima. Inflacija je neznatna, kurs dinara i finansijsko okruženje apsolutno stabilno. Država je i dalje fiskalno restriktivna, iako je otkočen rast primanja stanovništva. Sve to je jako važno za agrarni sektor.

Naše tržište, koliko znam, osim za GMO proizvode, je potpuno otvoreno. Možda ne bi bilo loše da pratimo šta se dešava oko tih novih tendencija u svetu i napuštanja koncepta radikalnog liberalizma. Dilema je naravno da li je ta opcija za malu zemlju realna i izvodiva - ali barem da imamo i to u vidu.

S druge strane je sigurno da država mora i kvantitativno i kvalitativno podići finansijsku podršku sektoru. Višestruko se moraju uvećati ulaganja u istraživanje, razvoj i inovacije. Bez toga nema uspeha ni u jednoj industriji, pa ni u agrobiznisu. Proizvodnja se ne može modernizovati sama od sebe niti bitnije podići njen tehnološki nivo bez podrške države. Bitno je da shvatimo da to nije trošak, već investicija u budućnost, a čini se da naša vlada prepoznaje ovu činjenicu.

Koja je preporuka za godinu koja je ispred nas?

Rekao bih samo da je za srpski agrobiznis najgore prošlo.

Bilten "Za našu zemlju", broj 76, april 2019.