Probudimo se pre nego što bude prekasno

Dipl. inž. Ljubica Vukićević, rukovodilac Stručne službe Victoria Logistic

Trenutak kada smo trebali da se osvestimo, preuzmemo odgovornost i shvatimo da su posledice čovekovog uticaja na okolinu i naš kompletan ekosistem katastrofalne kao i da počnemo da radimo na podizanju društvene ekološke pismenosti, je odavno prošao. Iako već kasnimo sa delovanjem, još uvek postoji šansa da to promenimo i ostvarimo održivu budućnost.

Rastuće stope nepredvidivih klimatskih promena kojima svedočimo poslednjih godina, negativno se odražavaju na proizvodnju hrane, a sve to doprinosi globalnoj nestabilnosti u proizvodnji i rezervama hrane. Klimatske oscilacije odvijaju se sve brže i brže i očigledno je da više nismo sposobni da im se prilagodimo. Stoga je krajnje vreme da preduzmemo drugačije korake koji će dovesti do pozitivnih promena u načinu na koji mi, ljudi, nastanjujemo ovu planetu.

■ Šta ako brigom o zemljištu možemo postaviti temelje zdrave kulture i ekonomije?

■ Šta ako možemo regenerisati ekosistem planete jedući bolju — zdraviju hranu?

■ Šta ako je BIOLOGIJA ZEMLJIŠTA ključ ekonomski isplativih ekosistema?

Primenom prirodnih, permanentnih agrokulturnih sistema koji koriste već dostupne i ekonomski isplative modele poljoprivredne proizvodnje kao što je regenerativna poljoprivreda, primenom jednostavnih tehnologija kao što je kompostiranje, možemo u relativno kratkom vremenskom roku uspostaviti sisteme koji zadovoljavaju lokalne potrebe, a ujedno i podržavaju prehranjivanje rastuće svetske populacije.

Poljoprivreda i klimatske promene

Odgovor na izazov smanjenja antropogenih emisija stakleničkih gasova, ublažavanja posledica klimatskih promena i prehranjivanja rastuće svetske populacije, leži nam pod nogama – u ŽIVOM ZEMLJIŠTU u kojem proizvodimo hranu.

Zemljište je izvor života i temelj poljoprivrede, a plodnost zemljišta je direktno povezana sa kvalitetom i količinom hrane, time i sa zdravljem ljudi, životinja i čitavog ekosistema. Ako polazimo od premise da jesmo ono što jedemo, kako je jedan od prvih zagovornika organske poljoprivrede J. I. Rodale predstavio u jednostavnoj jednačini: „Zdravo zemljište = zdrava hrana = zdravi ljudi”, jasno je da je zemljište ključan faktor zdravlja i vitalnosti kako ljudi, tako i cele planete.

Dok su razvoj tehnologije i širenje industrijske poljoprivrede u poslednjih šezdeset godina doveli do povećanja količina proizvedene hrane, istovremeno se višestruko povećao i negativan uticaj koji savremena poljoprivredna proizvodnja ima na zemljište, vodu, vazduh, bioraznolikost, klimu, koncentraciju stakleničkih gasova itd. Ova proizvodnja vrši već sada ogroman pritisak na biokapacitet planete, a sa predviđenim rastom svetske populacije, proizvodnja hrane bi se trebala povećati za 70% do 2050. godine. Nastavak dosadašnjeg pristupa poljoprivrednoj proizvodnji, dodatno će opteretiti već ugrožene prirodne resurse i suočiti nas sa ograničenim kapacitetom naše Zemlje.

Dok se gubitak bioraznolikosti i biohemijski procesi kruženja fosfora i azota nalaze u visoko rizičnom području, u zonu nesigurnosti ušle su i klimatske promene i korišćenje zemljišta.

Klimatske promene više nisu hipotetička budućnost, one su nezaobilazna činjenica i izveštaj Međuvladinog panela za klimatske promene (IPCC) iz 2014. jasno zaključuje kako je ljudski uticaj na klimatske promene nedvosmislen, i da su antropogene emisije ugljendioksida (CO2), Azotdvaoksida (N2O) i metana (CH4) direktno odgovorne za niz štetnih pojava koje se danas dešavaju. Reč je o povećanju prosečnih globalnih temperatura vazduha i okeana, otapanju snega i leda, porastu nivoa mora, zakišeljavanju okeana, kao i pojavi temperaturnih ekstrema i polja vetrova.

IPCC je međuvladin panel za klimatske promene (Intergovernmental Panel on Climate Change) nastao 1988. na inicijativu UN, Svetske meteorološke organizacije i Programa za okolinu UN–a (UNEP). Glavna aktivnost IPCC je procena rizika klimatskih promena uzrokovanih ljudskom aktivnošću.

PCC pripisuje 31% globalnih emisija stakleničkih gasova direktno poljoprivrednom sektoru i načinima na koje se obrađuje i upravlja zemljištem u poljoprivredi. Ako se tome doda i prerada hrane, njen prevoz, skladištenje, više od 40% ukupnih emisija direktno zavisi od načina na koji se hrana proizvodi.

Od vremena industrijske revolucije, poljoprivredni sektor znatno doprinosi povećanju antropogenih emisija stakleničkih gasova. Ne samo upotrebom fosilnih goriva za proizvodnju đubriva, pesticida i drugih agrohemikalija, traktora, poljoprivredne mehanizacije već i oslobađanjem ugljenika intenzivnom obradom zemljišta, krčenjem šuma i pretvaranjem prirodnih pašnjaka i šuma u obradive površine. To je posledično uvećalo koncentracije ugljen dioksida u atmosferi.

Neadekvatne tehnologije obrade zemljišta, doprinele su ne samo oslobađanju ugljenika već i eroziji, sabijanju i drugim oblicima degradacije zemljišta. Intenzivna stočarska proizvodnja uz neadekvatno zbrinjavanje životinjskog izmeta, povećavaju koncentracije metana, dok velika upotreba mineralnih đubriva doprinosi povećanim koncentracijama azotdvaoksida u atmosferi.

Agrohemikalije su danas nezaobilazan činilac moderne intenzivne poljoprivredne proizvodnje, iako je njihovo delovanje izrazito destruktivno za zemljište, biljke, našu okolinu i zdravlje. Mineralna đubriva, pesticidi završavaju i u podzemnim vodama koje koristimo za piće, i u hrani koju jedemo, a one uzrokuju i degradaciju poljoprivrednih površina ubijajući sve oblike života u zemljištu. Agrohemikalije uzrokuju odumiranje mreže mikro i makroorganizama u zemljištu, čija je prirodna uloga razgradnja i pretvaranje organskog materijala u oblike hraniva koja su pristupačna biljkama. Žrtve korišćenja svih vrsta biocida u poljoprivredi su zapravo sva živa bića.

Više od 95 % naše hrane dolazi direktno ili indirektno iz zemlje, a zemljište je danas jedno od najugroženijih prirodnih resursa.

Prema procenama FAO organizacije, erozija zemljišta se samo u poslednjih 50–tak godina povećala za 50 %. To je dovelo do pretvaranja zemljišta u pustinje, kao i pojave drugih oblika njegove degradacije i time do napuštanja oko trećine svetskih poljoprivrednih površina.

Podaci govore da na povećanje degradacije zemljišta prvenstveno utiču: neodrživo upravljanje zemljištem, stočarska proizvodnja, krčenje šuma i prekomerna seča drva za različite namene.

U izveštaju iz 2013. godine pod nazivom „Probudimo se pre nego što bude prekasno”, UN–ova Komisija za trgovinu i razvoj (UNCTAD) preporučuje pomeranje prema što lokalnijoj poljoprivredi na manjim i malim imanjima, uz zaključke kako su potrebne velike promene u našoj ishrani, poljoprivredi i trgovinskom sistemu kako bismo što uspešnije otklonili uzroke svetske gladi, neishranjenosti i klimatskih promena.

Bilten "Za našu zemlju", broj 74, februar 2019.