Škola ishrane biljaka - Izvori azota u zemljištu

Dipl.inž. Ljubica Vukićević, rukovodilac Stručne službe Victoria Logistic

Nastavak iz prošlog broja

U stenama od kojih je zemljište nastalo gotovo da nema nađenog azota. Poreklo azota i osnovni primarni izvor azota u pedosferi je atmosfera (u gasovitom stanju -78,1 %) koji putem azotofiksacije dospeva u zemljište. Procesima mineralizacije organske materije, unošenjem organskih i mineralnih đubriva zemljište se takođe dodatno snabdeva azotom. Fiksacija vazdušnog azota može biti biološka (simbiozna i nesimbiozna) i elektrohemijska fiksacija.

Nesimbiozna fiksacija

Obavlja se u aerobnim i anaerobnim uslovima. Mikroorganizmi azotobacter i azotomonas, fiksiraju vazdušni azot tako što ga redukuju do amonijaka, a koji oni vezuju u njihovom organizmima. Nakon izumiranja ovih mikroorganizama, njihova tela se raspadaju i jedinjenja azota podležu procesima mineralizacije, pri čemu se oslobađaju pristupačni oblici azota za ishranu biljaka. U normalnim zemljištima ovakvom slobodnom fiksacijom se može godišnje vezati od 10–40 kg/ha vazdušnog N. Niske temperature, nedostatak vlage u zemljištu ili višak vlage, nedostatak fosfora i kalijuma imaju uticaja na intezitet slobodne azotofiksacije. Unošenje organske materije u zemljište sa dosta ugljenika povećava fiksaciju azota, kao i dobra obezbeđenost zemljišta sa P, K, Fe, Mn i Mo. Ukoliko je uneta veća količina organske materije, utoliko je veća količina slobodnog azota koju vežu azotofiskatori. Prisustvo azota iz azotnih đubriva usporava rad azotofiksatora.

Simbiozna azotofiksacija

Na korenu leguminoznih biljaka nalaze se kvržične bakterije rhizobium sp. koje preko korenovih dlačica vezuju atmosferski azot. Leguminoze snabdevaju ove bakterije sa ugljenim hidratima, a za uzvrat biljka domaćin koristi azot vezan u kvržicama. Izumiranjem mikroorganizama i zaoravanjem žetvenih ostataka azot dospeva u zemljište.

Danas je poznato oko 16 različitih sojeva zemljišnih bakterija koje su svrstane u 7 grupa prema tome na kojim biljkama žive i vrše azotofiksaciju. Na broj i veličinu obrazovanih kvržičnih bakterija kod leguminoza utiču brojni faktori: mineralna ishrana, koncentracija mineralnog azota u zemljištu, pH, temperature, vlažnost, aerisanost zemljišta. Prema istraživanju Prjanjišnjikova količina vezanog azota kod crvene deteline može biti oko 150 kg/ha, a kod lucerke i oko 300 kg/ha godišnje. Obzirom da se nadzemna masa — seno — odnosi, u zemljištu kod crvene deteline ostaje oko 75–80 kg, a kod lucerke oko 100 kg /ha azota. Manji značaj u obogaćivanju zemljišta imaju jednogodišnje leguminoze kao što su soja, lupina, kokotac, pasulj i dr.

Da li onda treba đubriti leguminoze sa azotom? Na plodnijim zemljištima ne treba primenjivati azot, dok na siromašnijim zemljištima u azotu, treba unositi manje količine azota i to maksimalno 50 kg N/ha. Useve koji se seju nakon jednogodišnjih leguminoza treba đubriti azotom prema njihovim zahtevima i na osnovu analiza zemljišta, dok usevima koji dolaze nakon višegodišnjih leguminoza nije potrebno dodavati azot.

 

Eksperimentima je utvrđeno da u prisustvu većih količina mineralnog azota u zemljištu bakterije slabo ili uopšte ne asimiliraju vazdušni azot.

Rezultati jasno pokazuju da povećanje sadržaja nitratnog azota utiče na smanjenje broja kvržica, njihovu težinu i veličinu. Utvrđivanje količine azota koje vežu kvržične bakterije i koji ostaje u zemljištu je veoma složeno pitanje, jer u nekim zemljištima azot ostaje u većoj količini, a u nekima u manjoj. Iz zemljišta lakog mehaničkog sastava, azot može da se spira i time se smanjuje i količina N vezanog azotofiksacijom. Erozija, ispiranje i denitrifikacija u velikoj meri otežavaju utvrđivanje tačnih količina azota koje vezuju kvržične bakterije.

U literaturi se mogu pronaći sledeći podaci o vezivanju azota kod leguminoznih biljaka:

Današnja poljoprivredna praksa i tehnologija dosta se bave fenomenom azotofiksacije i njegovom što većom primenom, jer ukoliko bi se ovakav simbiotski odnos uspostavio i na drugim poljoprivrednim usevima koje nisu mahunarke, smanjili bi se troškovi primene azotnih đubriva, a istovremeno bi se poboljšao kvalitet proteina ovih vrsta.

Elektrohemijska fiksacija

Atmosferska nitrifikacija nastaje električnim pražnjenjem u atmosferi. Ova fiksacija se zasniva na oksidaciji molekularnog azota preko svojih oksida do azotaste i azotne kiseline. Ove kiseline se raznose vazdušnim strujama i sa padavinama dospevaju u zemljište. Sem toga u vazduhu se nalazi i mala količina NH3. U tropskim uslovima na ovaj način u zemljište može doći i preko 30 kg N/ha. U umereno kontinentalnim područjima, količine azota koje ovako dospevaju u zemljište se kreću od 5–15 kg N/ha.

Mineralna đubriva i žetveni ostaci takođe predstavljaju izvor azota u zemljištu i njihovo unošenje imaju za cilj održavanje i povećanje plodnosti zemljišta. Unošenjem stajnjaka, zelenišnog đubriva i drugih organskih đubriva, takođe se zemljište obogaćuje azotom dok ostaci biljaka, životinja i mikroorganizama predstavljaju permanentni izvor azota u zemljištu.

Bilten "Za našu zemlju", broj 74, februar 2019.