Da li mineralna đubriva zakišeljavaju zemljište?

Stručna podrška: mr Ilija Bjelić, savetodavac, PSS Zrenjanin

Zbog čega se danas u 21.veku, postavlja ovo pitanje? Pre svega zbog toga što se veliki broj poljoprivrednih proizvođača obraća savetodavnoj službi sa pitanjem koliko su tačne tvrdnje nekih agronoma da ne treba koristiti određena mineralna đubriva jer zakišeljavaju zemljište.

Na predavanjima za proizvođače, u medijima i u ličnim kontaktima sa proizvođačima, ti agronomi su najčešće pominjali đubriva poput uree i MAP-a (monoamonijum fosfat) kao veoma nepogodne za primenu zbog njihove velike kiselosti. U vezi ove konstatacije treba odgovoriti na dva pitanja. Prvo pitanje je, da li je zakišeljavanje zemljišta uvek štetan proces i drugo, da li će unošenje u zemljište nekog kiselog đubriva u svim slučajevima dovesti do zakišeljavanja zemljišta?

Najkraći odgovor na oba pitanja bi glasio da zakišeljavanje zemljišta nije uvek štetan proces, već je, u nekim slučajevima, i koristan, kao i da posle primene kiselih đubriva neće uvek doći do zakišeljavanja jer uticaj đubriva na zemljište zavisi od vrste, primenjene količine i dužine primene đubriva, kao i od svojstava zemljišta.

Od nabrojanih faktora, najveći značaj za zakišeljavanje imaju svojstva zemljišta. U tom pogledu je najvažnije svojstvo zemljišta da se odupre promeni reakcije zemljišta (pH vrednost). To svojstvo zemljišta se naziva puferna sposobnost, puferna moć ili puferni kapacitet.

Puferna sposobnost zemljišta u prvom redu zavisi od sadržaja humusa, gline i kalcijum karbonata (CaCO3). Što je njihov sadržaj veći, veća je sposobnost zemljišta da se odupre promeni reakcije. Naročito veliki značaj za neutralisanje kiselosti đubriva ima sadržaj kalcijum karbonata. Svako zemljište poseduje manju ili veću pufernu sposobnost. U tom pogledu postoji velika razlika između pojedinih tipova zemljišta. Zemljišta koja sadrže malo humusa, gline i kalcijum karbonata imaju malu pufernu sposobnost. Tu spadaju peskovita i kisela zemljišta. Nasuprot njima, naša najbolja zemljišta, černozem i livadska crnica, imaju veliku pufernu sposobnost.

U Banatu i ostalim delovima Vojvodine dominiraju zemljišta koja poseduju veliku pufernu sposobnost. Zbog toga se njihova reakcija sporo menja kada se usevi đubre redovnim (preporučenim) količinama đubriva, čak i u slučaja ako se radi o jako kiselim đubrivima. Promena reakcije na ovim zemljištima je moguća samo u slučaju kada se u dužem vremenskom periodu koriste jako velike količine kiselih đubriva.

Reakcija zemljišta se u agrohemijskim analizama označava oznakom pH (peha). Poljoprivredni proizvođači za reakciju zemljišta koriste naziv “kiselost zemljišta” što je pogrešno. U analizama se uvek navodi reakcija određena u kalijum hloridu (KCl) i reakcija u vodi (H2O). Kada se rešavaju problem vezani za đubrenje, gleda se samo reakcija određena u kalijum hloridu. Za ratarske biljke je na černozemu i njemu sličnim zemljištima, najpovoljnija neutralna reakcija zemljišta koja se kreće od 6,5-7,2. Ako je reakcija zemljišta manja od 6,5 zemljište je kiselo, a ako je veća od 7,2 zemljište je bazno (alkalno).

Veliki broj analiza zemljišta koje su obavljene u regionu Srednjeg Banata, pokazuju da najveći broj parcela ima dosta kreča, i u vezi sa tim, baznu reakciju zemljišta. Brojne su parcele koje imaju nekoliko procenata kalcijum karbonata i reakciju veću od 7,5. Da bi se bolje razumelo koliko je velika količina kreča u karbonatnim zemljištima, treba reći da u zemljištu sa 1% kalcijum karbonata, jedan hektar u sloju zemljišta od 0-30 cm sadrži oko 40.000 kg kalcijum karbonata. Kod zemljišta koja imaju nekoliko procenata kreča, govorimo o stotinama tona karbonata. Zbog toga, karbonatna zemljišta imaju veliku pufernu moć. Treba istaći da nije sav kalcijum iz kalcijum karbonata aktivan, već samo jedan njegov deo. Za njegovu aktivaciju je potreban ugljen dioksid (CO2) koji nastaje kao rezultat aktivnosti korena biljaka i zemljišnih mikroorganizama.

Iako su karbonati jako korisni, oni mogu biti i štetni. U zemljištu koje ima baznu reakciju i visok sadržaj kreča, dolazi do smanjene pristupačnosti fosfora i većine mikroelemenata. Do pojave dolazi zbog prevođenja lakopristupačnih oblika ovih hraniva u nepristupačne oblike koje biljke ne mogu da usvoje. Biljke mogu patiti od manjka nekog hraniva iako je njegov ukupan sadržaj u zemljištu veliki. Posledica toga je pad prinosa useva iako gajene biljke ne pokazuju uvek vidljive simptome nedostatka nekog hraniva. Na takvim zemljištima bilo bi jako poželjno, kada bi redovnim đubrenjem u jesen i proleće, došlo do određenog zakišeljavanja zemljišta. Zakišeljavanjem alkalnog zemljišta dobila bi se neutralna reakcija koja je optimalna za useve. Podaci iz proizvodnje pokazuju da na alkalnim zemljištima, koja imaju dobru pufernu sposobnost, redovne količine đubriva ne mogu dovesti do značajne promene reakcije zemljišta jer se naša zemljišta jako “odupiru” promeni reakcije.

Proizvođači koji su na istoj parceli uradili analizu zemljišta nekoliko puta (nakon 4-5 godina pa tako stalno), najbolje će se sami uveriti u istinitost ovih tvrdnji ako uporede reakciju zemljišta iz prve analize sa reakcijom u narednim analizama. Važno je reći da je precizno praćenje promene reakcije zemljišta na istoj parceli moguće samo u slučaju kada se za uzorkovanje koristi oprema koja omogućava da se uzorci uzmu sa istog mesta nakon isteka 4 godine (poput opreme kojom raspolaže Stručna služba kompanije Victoria Logistic).

U pitanju su mašine za automatsko uzorkovanje zemljišta koje su navođene pomoću satelita. Ako su mesta uzorkovanja izabrana na slučajan način, promena reakcije zemljišta ne mora obavezno biti posledica zakišeljavanja, već može biti rezultat velike neujednačenosti parcele. Kod slučajnog izbora tačaka za uzorkovanje, uzorci se nikada ne mogu uzeti sa istih mesta. Zbog toga se dobijaju drugačiji rezultati analize, iako nije došlo do promena hemijskih svojstava zemljišta. Na osnovu svega iznetog se može zaključiti da kisela đubriva ne predstavljaju opasnost za bazna i neutralna zemljišta koja poseduju veliku pufernu sposobnost. Naprotiv, kisela đubriva na takvim zemljištima pokazuju najbolji efekat. Čak i u slučaju da na đubrenoj parceli ne dođe do značajne promene reakcije zemljišta, kisela đubriva povećavaju usvajanje fosfora i mikroelemenata jer dovode do lokalnog zakišeljavanja zemljišta oko granule đubriva. U tim mikro zonama zemljišta, bolje se iskorišćavaju kako hraniva iz đubriva, tako i hraniva iz zemljišta.

Kada govorimo o štetnom delovanju kiselih đubriva na zemljište, potpuno je drugačija situacija na kiselim zemljištima koja dominiraju u centralnom delu naše zemlje. Kisela zemljišta se mogu naći i u Vojvodini, ali ona zauzimaju mnogo manju površinu. Za njih se nikako ne preporučuje primena kiselih đubriva jer može doći do još većeg zakišeljavanja. To je veoma štetno jer se na kiselim zemljištima postižu mnogo niži prinosi nego na neutralnim i slabo alkalnim zemljištima. Velika kiselost zemljišta je jedan od najvećih problema u Centralnoj Srbiji. Na takvim zemljištima bi bilo poželjno koristiti bazna ili neutralna đubriva.Iako je u Srbiji ponuda mineralnih đubriva dobra, često je veoma teško da se ispoštuje ovaj princip jer najveći broj đubriva spada u kisela.

Na kiselim zemljištima se mora unositi neki krečni materijal koji će smanjiti kiselost zemljišta. Ta mera je meliorativnog karaktera i naziva se kalcifikacija ili kalcizacija. Za kalcifikaciju se mora utrošiti nekoliko tona krečnog đubriva po hektaru. Količina tog materijala se mora tačno izračunati na osnovu svojstava zemljišta. Ako proizvođači nisu u mogućnosti da obave kalcifikaciju, bilo bi dobro da bar neutrališu kiselost mineralnih đubriva koja se koriste za osnovno i dopunsko đubrenje. To se postiže unošenjem odgovarajuće količine nekog krečnog materijala koja zavisi od kiselosti primenjivanog đubriva. U našoj zemlji je u 2018. godini registrovano 26 krečnih  oplemenjivača zemljišta pa se može reći da je njihova ponuda dobra. Neki proizvođači đubriva za svoja mineralna đubriva daju podatke koliko treba primeniti krečnih đubriva za svakih 100 kilograma kiselih đubriva da bi se neutralisala njihova kiselost, ali se ti podaci teško mogu pronaći.

Na osnovu dostupnih podataka se može reći da najčešće treba 50-100- 150 kilograma kalcijum karbonata na svakih 100 kilograma kiselog đubriva. Kod nekih đubriva je ta količina mnogo veća.

U vezi reakcije đubriva treba reći da se mora razlikovati hemijska reakcija od fiziološke reakcije. Njihovo razlikovanje je od suštinske važnosti za razumevanje uticaja đubriva na zemljište. Kada govorimo o kiselosti đubriva, postoje dve vrste kiselosti:hemijska kiselost i fiziološka kiselost. Hemijska kiselost đubriva se određuje na taj način da se određena količina đubriva rastvori u vodi pa se onda izmeri reakcija vodenog rastvora. Najčešće se napravi 1% rastvor đubriva. Proizvođači retko kad mogu saznati koja je kiselost đubriva. Kada se, u retkim slučajevima, u prospektima mineralnih đubriva navodi vrednost kiselosti đubriva, ona se odnosi na hemijsku kiselost.

Korisno je poznavanje hemijske kiselosti, ali je za đubrenje daleko važnije znati kolika je fiziološka kiselost. Fiziološka kiselost se određuje uzgojem biljaka u posudama u veštačkim uslovima. Taj uzgoj se naziva vodena kultura ili hidroponija. U hranljivom rastvoru, koji sadrži mineralna đubriva, uzgajaju se biljke i ispituje uticaj đubriva na reakciju hranljivog rastvora. Pošto biljke u nejednakoj meri usvajaju bazni i kiselinski deo đubriva, kiselost rastvora u kome su gajene biljke razlikovaće se od hemijske kiselosti.

Kiselost koja je posledica uzgajanja biljaka naziva se fiziološka kiselost. Svaka biljna vrsta će drugačije delovati na kiselost vodenog rastvora u kome je uzgajana.

U nekim slučajevima postoji veza između hemijske i fiziološke kiselosti, a u nekim slučajevima ne postoji. Primera radi, hemijski kiselo đubrivo može biti i fiziološki kiselo, ali se dešava i da hemijski neutralno đubrivo ima fiziološki kiselu reakciju. Poznavanje fiziološke kiselosti je važno, ali je još važnije znati kakve promene đubrivo izaziva u zemljištu. U zemljištu vladaju mnogo složeniji uslovi nego u vodenim kulturama. Zbog toga su promene koje se dešavaju u zemljišnom rastvoru pod uticajem đubriva i biljaka drugačijeg karaktera. Kada se isto mineralno đubrivo unese u zemljište pa se u proizvodnim uslovima uzgajaju biljke, izmerena reakcija zemljišta će se razlikovati od hemijske i fiziološke kiselosti jer će zemljište neutralisati jedan deo ili celokupnu kiselost đubriva zahvaljujući svojoj pufernoj sposobnosti. Ovo proizvođači moraju znati da bi mogli pravilno da protumače podatke o mineralnim đubrivima koje nađu u prospektima.

U vezi kiselosti đubriva treba istaći da MAP i urea nisu jedina fiziološki kisela đubriva niti su najkiselija đubriva koja se kod nas mogu naći u prodaji. Najveći broj mineralnih đubriva pripada fiziološki kiselim đubrivima. Kod NPK đubriva ima nekoliko đubriva koja su kiselija od MAP-a, a među azotnim đubrivima urea nije najkiselija već je to amonijum sulfat.

Iz toga se može zaključiti da su ova đubriva neopravdano optužena da najviše zakišeljavaju zemljište. Do nedavno, u prodaji se mogao naći mali broj neutralnih i baznih mineralnih đubriva, ali se svakim danom njihov broj povećava. Proizvođači đubriva pokušavaju da reše problem zakišeljavanja tako što fiziološki kiselim đubrivima dodaju krečne materijale koji smanjuju kiselost đubriva. U nekim novijim formulacijama đubriva, sadržaj krečnih materijala prelazi polovinu mase đubriva. Bilo bi dobro kada bi poljoprivredni proizvođači za svako đubrivo znali kolika mu je fiziološka kiselost i koliko krečnog đubriva treba primeniti da se ta kiselost neutrališe.

U poljoprivredi se ne sme vršiti uopštavanje jer će se neminovno napraviti greška. Jedno đubrivo može biti loše za jednju njivu, a odlično za drugu. Zakišeljavanje može biti veliki problem za jednu njivu, a poželjno, u određenoj meri, za drugu. Da bismo znali kako će đubrivo delovati na zemljište, moramo obaviti agrohemijsku analizu zemljišta. Bez analize se ne može znati kakva su svojstva zemljišta i koje đubrivo najviše odgovara tom zemljištu. Đubrenje napamet dovodi do grešaka, ne samo kada se radi o količini hraniva koja se unose u zemljište, već i kada se radi o reakciji đubriva koje se primenjuje. Ako proizvođač ne poseduje makar osnovne podatke kao što su reakcija zemljišta, sadržaj humusa i sadržaj kreča, ne može izvršiti pravilan izbor đubriva. Kada bude znao ove podatke, znaće da li sme ili ne sme da koristi fiziološki kisela đubriva na svojoj njivi. Ako ne sme da ih koristi, mora pronaći fiziološki alkalna ili neutralna đubriva. U najgorem slučaju, može primeniti i fiziološki kisela đubriva zajedno sa odgovarajućom količinom krečnog materijala.

Bilten "Za našu zemlju", broj 70, oktobar 2018.