INTERVJU prof. dr JAN BOĆANSKI

Redovni ste profesor na predmetu Oplemenjivanje biljaka i Semenarstvo u okviru Departmana za ratarstvo i povrtarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Recite nam šta vezuje Vašu oblast rada i genetiku i po Vašem mišljenju koliko je ova oblast značajna tema za buduće agronome?

Oplemenjivanje biljaka zasniva se na principima genetike. Na unapređenje poljoprivredne proizvodnje, pored savremenih agrotehničkih mera i agroekoloških uslova godine proizvodnje, veliki uticaj imaju nove sorte. Danas bez dobrih sorti i hibrida nema napretka u proizvodnji, a proces njihovog nastajanja zavisi od oplemenjivača. Nastavni plan našeg fakulteta, obuhvata upravo metode oplemenjivanja i selekcije tj. kako oplemenjivači stvaraju nove, bolje, prinosnije sorte, koliko je potrebno uložiti znanja, rada i vremena dok se ne dobije nova rodnija, bolja sorta ili hibrid. Studenti koji završe fakultet, budući agronomi, moraju da znaju pomenuto kako bi kasnije mogli da prenesu svoje znanje u praksu o nastanku novih sorti kao i da predoče drugim njihovu važnost i opravdanost unapređenja. Istraživači koji se bave stvaranjem novih hibrida ili sorata na osnovu dugogodišnjih ogleda došli su do saznanja da je hibrid nosilac prinosa sa oko 50%. Istraživači koji se bave drugim agronomskim naukamanavodima oplemenjivača i smatraju da prinos više zavisi od primenjene agrotehnike i agroekoloških uslova godine u kojoj se odvija poljoprivredna proizvodnja. Sa druge strane ako su agroekološki uslovi isti za sve, onda prinosi mogu da zavise od primenjene agrotehnike, ali isto tako i od odabrane sorte ili hibrida i njihovih osobina. Mogu slobodno da kažem da oplemenjivanje ima značajnog napretka u oblastima ratarstva, voćarstva, vinogradarstva i cvećarstva. Oplemenjivanje mora da se izučava na osnovnim studijama, a pogotovo na postdiplomskim studijama jer se tu školuju budući profesionalni oplemenjivači koji će raditi na stvaranju novih, boljih, prinosnijih sorti i hibrida koji imaju ne slažu se u potpunosti sa veliki značaj na razvoj poljoprivrede.

Šta se sve po pitanju oplemenjivanja biljaka radi na fakultetu, a šta u institutima?

Nekada (davne 1976. godine) su Institut za ratarstvo i povrtarstvo (tadašnji Institut za poljoprivredna istraživanja) i fakultet radili zajedno, bili si integrisani sve do 1995. godine kada je Institut izašao iz sastava fakulteta. U najvećem broju država instituti i fakulteti rade na stvaranju početnog materijala, na stvaranju roditeljskih komponenti a manje ili skoro nikako se ne bave prodajom semena tj.  komercijalnim nastupom na tržištu. Ovaj deo posla, komercijalizacija, prepuštena je semenskim kompanijama čija je to osnovna delatnost. Instituti i fakulteti rade na projektima koji su finasirani od strane ministarstva i rezultati takvih istraživanja treba da su dostupni svima koji za to pokažu interes. Moj posao je da na fakultetu učim studente o teoriji oplemenjivanja, kako oplemenjivač da stvori novi, bolji proizvod, bolju sortu. Kada kažem teorija, podrazumevam ceo postupak oplemenjivanja prikazan kroz rezultate i primere iz prakse, kao i moje bogato iskustvo i rad u Institutu.

Na skupu povodom 25 godina Društva selekcionera i semenara Srbije koji je održan prošle godine imali ste veoma zanimljivo predavanje na temu industrije semena u drugim zemljama i kod nas. Recite nam zašto baš poređenje sa Amerikom i Evropom i u čemu je suštinska razlika u proizvodnji semena?

O ovoj temi razmišljam još od 1996. godine kada sam obavljao prvu specijalizaciju u Meksiku gde sam radio na oplemenjivanju kukuruza. Tamo sam mogao da vidim kako se radi dobro organizovano oplemenjivanje kukuruza, stvaranje inbred linija koje se kasnije licenciraju i prosleđuju određenim organizacijama, državnim i privatnim. Imao sam priliku da u biblioteci proučim njihove naučne časopise, literaturu koja se odnosi na biznis u semenarstvu koji u Srbiji još nismo u potpunosti savladali, a koji je najrazvijeniji upravo u Americi. Prisustvovao sam semenarskim konferencijama o kukuruzu, sirku i soji, koje se održavaju svake godine. Na tim konferencijama može da se nauči, ako vas to zanima, kako se odvija taj biznis. Najviše su me zanimale oblasti oplemenjivanja, semenarstva i marketinga u najvećim kompanijama. Smatram da naučni instituti treba samo da rade oplemenjivanje, stvaranje inbred linija ili nekog početnog materijala, realizaciju projekata od značaja za ministarstva i da je neminovna njihova transformacija i kod nas po uzoru na druge zemlje kao što su: Rumunija, Mađarska, Bugarska, Češka, Slovačka. Fakulteti i instituti treba da se finansiraju od prodaje patenata, licenci komercijalnim semenskim kućama, koje dalje treba da distribuiraju najbolje sorte i hibride poljoprivrednim proizvođačima. Skupovi oplemenjivača i semenara koji se održavaju kod nas su jako korisni, treba da ih ima još više i treba da se bave suštinskim problemima u ovoj oblasti i što se tiče samog oplemenjivanja kao i samog marketinga i biznisa. Moje predavanje je bilo vezano za upoređivanje sistema i nastalo je direktnom komunikacijom sa Amerikom i institucijama iz Evrope koje se bave priznavanjem novostvorenih sorti i sertifikacijom semena. Namera mi je bila da ukažem na postojanje nečega što je naprednije, što bi trebalo da primenimo kod nas, ako je moguće, a ja mislim da jeste, i da primena zavisi isključivo od nas.

Na Vašem izlaganju-predavanju ste izneli da je u Americi još 1939. godine donet zakon koji sadrži postulat ’’Veruj u napisano’’ tj. ’’Veruj u etiketu’’, kažite nam Vaše mišljenje kako bi se ovo danas kod nas moglo primeniti?

Mislim da je to kod nas primenljivo, samo treba o tome da javno govorimo, da vidimo šta treba da unapredimo. Ipak sve zavisi od nas, od naših proizvođača i dorađivača semena. Neki podaci na deklaracijama nisu napisani. Deklaracija mora kupcu semena da da sve neophodne podatke koji su mu potrebni da bi obavio kvalitetnu setvu. Studentima govorim da su to bitni podaci i da poljoprivredni proizvođač ima pravo da zna kakvo seme kupuje i ko za tu robu garantuje. Na deklaraciji moraju da se navedu svi podaci odnosno da proizvođač zna koja je prednost upotrebe sertifikovanog semena. Apsolutno se slažem sa Američkim modelom ’’Veruj u etiketu’’ i mišljenja sam da je to i kod nas neophodno primeniti, ali to moramo ozbiljno shvatiti. Ako se napravi greška prilikom setve ta greška se ne može ispraviti kasnije tokom gajenja useva.

Ističete značaj upotrebe sertifikovanog semena, a kako komentarišete da je prethodnih par godina, smanjena upotreba ovakvog semena pre svega mislim na sorte soje i pšenice koje se kod nas koriste?

Moramo voditi računa o ceni semena kako ne bi dolazilo do toga da opada upotreba sertifikovanog semena. Svi znamo kolika su ulaganja u proizvodnju sertifikovanog semena, koliko je potrebno uraditi stručnih kontrola u proizvodnji sortnog semena, koliko koštaju te operacije održavanja genetske čistoće, genetskog identiteta sorte i sl. Sa druge strane moramo biti realni sa cenama, jer poljoprivredni proizvođači jednom kupe sertifikovano seme, sledeći put sami ga proizvedu i onda izvrše poređenje u ceni koštanja. Autorska prava ne plate vlasniku sorte što nije dobro za institucije koje se bave oplemenjivanjem jer im se ne vraćaju uložena sredstva u proces oplemenjivanja i tako se gubi budžet za naredne cikluse oplemenjivanja. Instituti ili preduzeća koja se bave oplemenjivanjem moraju voditi računa o tome ko im proizvodi seme, kome su prodali seme, koje su to kategorije semena, što znači da seme mora biti pod njihovom stalnom kontrolom.

Kako vidite selekciju, oplemenjivanje biljaka u budućnosti u našoj zemlji?

Moje lično mišljenje je da mi treba posao komercijalnog oplemenjivanja biljaka da pustimo u privatan biznis i da ga razvijamo kako bi naša zemlja po tom pitanju brže napredovala. U našoj zemlji trenutno na oplemenjivanju kukuruza radi 5 privatnih preduzeća ili može se reći privatnih inicijativa koje vode ljudi sa dugogodišnjim iskustvom u radu naših instituta i koji smatraju da ovu oblast treba privatizovati.

Profesore, Vi ste dobar proizvođač ratarskih useva. Koliki je značaj primene kvalitetne i pravovremene agrotehnike i da li proizvođači u Vašoj okolini kopiraju Vaš rad u polju tj. slede postupke stručnih ljudi poput Vas?

Moram naglasiti da i dalje ne razumem da postoje poljoprivredni proizvođači koji koriste mineralna đubriva složene formulacije ili mešana đubriva (15:15:15; 16:16:16; MAP….) i da ih primenjuju u proleće pre setve, iako o tome dosta pričamo i obučavamo da se osnovna đubriva koriste u jesen. Sa druge strane postoje proizvođači koji me slede i slušaju moje savete. Ove godine sam proizveo soju bez primene mineralnog đubriva i dobio prinos od 5 t/ha, po Američkom metodu. On podrazumeva plodored kukuruz a zatim soja. Đubrivo nisam koristio jer je tako pokazao rezultat kontrole plodnosti zemljišta. Nikada ne spaljujem žetvene ostatke već ih zaoravam, samo na sojište primenim đubrivo (300-350 kg/ha NPK ili MAP-a u zavisnosti od agrohemijske analize zemljišta) u jesen i tada i zaoravam, dok u proleće radim predsetveno đubrenje Ureom i ne radim nikakva prihranjivanja. Apsolutno se slažem da su hibrid ili sorta nosioci prinosa, ali isto tako se slažem da moramo primenjivati i poštovati agrotehničke mere.

Skoro ste na skupu u Somboru pričali na temu aktuelne situacije Kontrole plodnosti zemljišta. Po Vašem mišljenju kakva je situacija po ovom pitanju recimo u Vojvodini sa ’’Analizom zemljišta, kontrolom plodnosti i adekvatnom primenom hraniva’’?

Kada bi po ovom pitanju posmatrao moje selo rekao bih da 80-90% poljoprivrednih proizvođača ne radi analizu zemljišta, što smatram da nije dobro. Sa druge strane, smatram da uzorkovanje zemljišta i pripremu uzoraka za analize treba da rade profesionalci, koji poseduju automatske sonde sa GPS uređajima kako bi se znala svaka tačka uboda, poput Vaše stručne službe. Sami proizvođači koji raspolažu velikim površinama, ne mogu ručno da uzorkuju, čak ni sa traktorskim sondama. Trebalo bi da se analiza zemljišta radi o trošku države uz angažovanje profesionalaca za uzimanje uzoraka kao što je to organizovano u Češkoj u kojoj nadležna institucija (Ogledna i kontrolna stanica) rukovodi sa tom merom analize zemljišta i sve drži pod kontrolom, od uzimanja uzoraka do izdavanja rezultata analiza svakom vlasniku poljoprivrednog zemljišta. Našoj zemlji je potrebna upravo ovakva organizacija gde bi se analiza zemljišta radila svake 3-4 godine i gde bi poljoprivredni proizvođači kroz promo programe dobili odgovarajuću obuku na ovu temu.

Kakvo je Vaše mišljenje po pitanju Odluke Evropskog suda pravde da sve biljne vrste nastale indukovanim mutacijama putem niza novih vitoloških tehnika svrsta u GMO biljke?

Što se tiče savremenog oplemenjivanja ima dosta novih naučnih saznanja koja se primenjuju da bi se povećala otpornost biljne vrste protiv raznih bolesti i štetočina koje napadaju biljke a samim tim utiču i na smanjenje prinosa i kvalitet proizvoda. Poznato nam je koliko se primenjuje zaštitnih sredstava u proizvodnji krompira kao i nekih vrsta povrća. Praktično je nemoguće sačuvati biljku ako se ne primenjuju hemijska sredstva tokom proizvodnje. Protiv napada bolesti i štetočina na gajenu biljku treba da se borimo genetskim metodama, znači ukrštanjem sa nekim srodnicima gajenih biljaka. U svemu tome se mora jako voditi računa da li su to genetički modifikovani organizmi, da li je tu prisutan neko strani gen koji će se preneti iz druge biljne vrste. Isto tako dešavaju se spontane mutacije mada je njihova učestalost mala. Međutim, mogu se koristiti i izazvane (inducirane) mutacije čija je učestalost znatno veća. Razne supstance se mogu koristitin za izazivanje mutacija, to dovodi do promena u strukturi gena. Organizmi koji su nastali delovanjem mutageni sredstava ne mogu se koristiti u organskoj proizvodnji. Nikakve sintetičke promene ne mogu naći primenu u organskoj proizvodnji. Suština oplemenjivanja biljaka je da moramo znati i pratiti od čega je sorta nastala, da imamo njen ’’pedigre’’, jer upravo će se ta sorta koju stvaramo koristiti za ishranu stoke ili ljudi. Pobornik sam da treba da se koriste nove tehnike, ali ne toliko zbog prinosa nego zbog borbe protiv određenih patogena. Dešavaju se klimatske promene, potrebne su nam nove sorte koje su otporne na visoke temperature ili nedostatak padavina. Učim studente na kojim principima se zasniva oplemenjivanje biljaka, a to su princip varijabilnosti i naslednosti. Ono što volim da istaknem je F2 generacija, generacija maksimalne varijabilnosti. I dan danas, bez obzira što je 21. vek uz sve moguće tehnike molekularne biologije, mi ne znamo kako će se iskombinovati-rekombinovati geni za pojedina svojstva u F2 generaciji.

Koji je Vaš savet za poljoprivrednike Srbije?

Što se tiče Srbije prvo bih rekao da treba da se bavimo industrijom, a da poljoprivreda treba da zauzme sekundarno mesto kao u drugim zemljama. Znači potrebna nam je industrijalizacija koja je do ’90. godina prošlog veka bila jako razvijena i dosta radne snage je bilo zaposleno upravo u njoj. U periodu nakon toga, industrija je razorena i mnogi su se vratili poljoprivredi na svom malom porodičnom gazdinstvu. Poljoprivrednik koji radi 5-6 ha zemlje trebao bi da se preorjentiše na rad u industriji a zemlju izda u zakup ili pak da se okrene ka organskoj proizvodnji za sopstvene potrebe. Znači gazdinstva se moraju ukrupniti kako bi pratili savremene tokove i primenu savremenih tehnologija. Proizvođači treba da slede struku kroz konsultacije sa savetodavcima i stručnjacima iz velikih kompanija. Svi koji su u mogućnosti treba na svojoj zemlji sami da postavljaju oglede, da li one sortne ili one sa hemijskim sredstvima, kako bi znali šta je najbolje za njihovo zemljište. Savetujem svim proizvođačima da što više čitaju stručnu literaturu, kao i časopise poput biltena „Za našu zemlju“, da se informišu putem interneta o novim dostignućima i da prate svetske tokove napretka u poljoprivrednoj proizvodnji.

Bilten "Za našu zemlju", broj 70, oktobar 2018.