INTERVJU PROF. DR DUŠAN PETRIĆ

Predstavljamo Vam dr Dušana Petrića, redovnog profesora Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, koji je kao jedan od najboljih studenata svoje generacije, još davne 1980. godine ostao da radi na Fakultetu na Departmanu za fitomedicinu i zaštitu životne sredine „dr Pavle Vukasović“ na predmetima Osnovi entomologije i Sistematika insekata i medicinska entomologija. Profesor Petrić je šef Laboratorije za medicinu veterinarske entomologije (LME) i vodi istraživanja vezana za ekologiju, ponašanje, metode praćenja i suzbijanja komaraca, simulida, papatača i kulikoida. Od 1990. do 2000. godine bio je istraživač saradnik na Univerzitetu u Hajdelbergu, i u nemačkoj Asocijaciji za proučavanje komaraca (GFS). Kao gostujući profesor proveo je godinu dana (1991-1992) na Univerzitetu u Mančesteru, Departman za biologiju životne sredine. Profesor Petrić je objavio veliki broj naučnih radova, učestvovao u pisanju tri knjige koje su objavili renomirani izdavači Kluwer Academic, Springer i Nova Science Publishers. Rukovodio je sa dva nacionalna i 4 međunarodna projekta. U nedavno završenim projektima, laboratorija čiji je šef je bila referentna laboratorija za medicinsku entomologiju za Srbiju (MediLabSecure — finansiran od strane DG SANCO EU) i Jugoistočnu Evropu (VectorNet — finansiran od strane European Centre for Disease Prevention and Control, ECDC i European Food Safety Authority, EFSA). Kao ekspert je održao nekoliko obuka za determinaciju komaraca u okviru projekta MediLabSecure i za Internacionalnu agenciju za atomsku energiju (IAEA) iz Beča.

Profesore Petriću, od početka Vaše karijere komarci su bili tema Vašeg interesovanja i istraživanja. Kao kompetentna osoba, šta nam možete reći o trenutno aktuelnoj temi, pojavi komaraca koji prenose virus Zapadnog Nila, kada su se i zašto pojavili kod nas, kada ste počeli istraživanja na tu temu?

Komarci, prenosioci virusa Zapadnog Nila su prisutni kod nas odavno, od pre nekoliko desetina miliona godina, radi se zapravo o domaćim-kućnim komarcima kako ih mi zovemo jer se nastanjuju tamo gde i čovek živi. Što se tiče samog virusa Zapadnog Nila, u Vojvodini je još 1972. godine zabeležena pojava ovog ili srodnog virusa kada je 5% stanovništva bilo prokuženo. Stoga nam je indukovano da ovaj virus može kod nas da se pojavi. Nekoliko epidemija koje su se desile u Bukureštu, krajem prošlog veka, privukle su našu pažnju. Tada smo mi entomolozi, u saradnji sa grupom meteorologa sa našeg Fakulteta, pokrenuli istraživanja rizika za pojavu virusa Zapodnog Nila u našem podneblju. Krenuli smo od upoređivanja klimatskih uslova u regionu oko Bukurešta i u Centralnoj dolini Kalifornije, sa onim koji vladaju u Vojvodini i došli smo do zaključka da je Vojvodina vrlo slična po klimi koja vlada u tada najugroženijim područjima. Na osnovu toga smo napisali projekat koji je trebao da Srbiju spremi za pojavu ovog opasnog virusa. Isti je prihvaćen od strane Ministarstva za nauku i tehnologiju i finansiranje je počelo 2005. godine. Projekat je od samog početka uključivao i druge discipline kao što je meteorologija, medicina (Medicinski fakultet i Institut za javno zdravlje Vojvodine) i veterina (Naučni institut za veterinarstvo “Novi Sad”). Zajedničkim istraživanjima razvili smo do 2009. godine kapacitete za detekciju i praćenje komaraca i virusa u životinjama i ljudima da bi već 2010.,prvi put u Srbiji, detektovali i dokazali prisustvo virusa Zapadnog Nila u kućnim komarcima.

Vi ste neko ko je po ovom pitanju prisutan i u institucijama Evropske unije. Recite nam da li ovog komarca i ovih problema ima i u okolnim zemljama, odnosno Evropi?

Komarac o kojem pričamo, rasprostranjen je po čitavom svetu, pa ga samim tim ima i u Evropi. Mnoge evropske zemlje su ugrožene i pod rizikom su od virusa Zapadnog Nila. Među najugroženijim su Srbija i Italija, gde je zabeležen najveći broj slučajeva, odmah su tu i Grčka, Rumunija, Mađarska, Španija i deo Rusije.

Objasnite nam kako je došlo do toga da virus Zapadnog Nila prenosi običan domaći komarac, kako se pojavio tigrasti komarac kod nas i ko je najviše ugrožen (čovek, životinje)?

I virus i komarci koji ih prenose tokom dužeg perioda prolaze kroz faze prilagođavanja, mutacija i ponovnog prilagođavanja. Donedavno je najbolji prenosilac virusa čukungunje bila vrsta komarca Aedes aegypti, zatim je pomenuti virus mutirao i prilagodio se azijskom tigrastom komarcu (Aedes albopictus) koji je sada bolji prenosilac mutiranog virusa od originalnog prenosioca (vrste Aedes aegypti). Opisana mutacija virusa izazvala je prilagođavanje novom vektoru druge mutacije koja može da utiče na veću infektivnost prema domaćinu — čoveku ili životinji. Virus Zapadnog Nila je, osim za ljude, veoma opasan za konje. Čovek i životinja mogu biti zaraženi, ali ne služe kao izvor za prenošenje infekcije putem komarca.

Lanac prenošenja virusa Zapadnog Nila se dešava u prirodi gde kruži između ptica, a dolazi iz tropskih krajeva. Neke ptice su pravi rezervoari virusa, što znači da ih virus ne ubija nego su mesto gde on preživljava i umnožava se, dok druge od istog uginjavaju. Sve zavisi koji je soj virusa u pitanju. Jedan soj je smrtonosniji po svrake, vrane i sl. ptice dok je drugi opasniji za ptice grabljivice (soj/linija 2 koja je nedavno uneta u Evropu i koja je zastupljena u Srbiji).

Deo populacije kućnih komarca (vrsta Culex pipiens) živi isključivo u prirodi i prenosi viruse između ptica, drugi deo populacije iste vrste živi sa čovekom i ženke se uglavnom hrane krvlju čoveka i drugih sisara, a ženke trećeg “hibridnog” dela populacije hrane se i krvlju ptica i krvlju sisara i jedino one prenose virus sa ptica na čoveka i konje. Ovo je put kojim virus dospeva do populacije ljudi.

Azijski tigrasti komarac potiče iz Jugoistočne Azije, nastao je takođe pre više miliona godina i u prirodi larve i lutke žive u vodi koja se zadržava u dupljama drveća. Tigrasti komarac je invazivna vrsta zbog njegovog lakog prilagođavanja novim klimatima i širenju u razne zemlje. Jaja ovog komarca mogu da podnesu niske temperature i na taj način opstaju u uslovima umerene klime. U druge delove sveta ga je preneo čovek u polovnim automobilskim gumama. Gume služe kao idealno veštačko stanište, jer se u njima voda zadržava poput vode u dupljama drveta. Ženka polaže jaja na ivicu vode, voda ispari, jaja u gumama putuju svetom i prva kiša na konačnom odredištu inicira piljenje larvi. Trgovina polovnim gumama je intezivna delatnost rasprostranjena širom sveta, tako da je ovaj komarac registrovan u Albaniji 1979. godine, zatim u Americi (u Teksasu) 1985. i u Đenovi 1990. godine, nakon čega je počela i njegova ekspanzija u Evropi. Danas je prisutan u 32 zemlje Evrope.

U našoj zemlji je prvi put registrovan 2009. godine na graničnom prelazu Batrovci. Kontrolisani smo i druge prelaze jer smo očekivali da se prenese u našu zemlju pri povratku turista ili transportu robe sa mora, bilo da je to Hrvatska, Crna Gora ili Grčka pošto je u tim zemljama već bio nastanjen i prisutan u prilično visokoj brojnosti. Od 2009. godine svake godine smo ga registrovali na granici sa Hrvatskom, a od 2013. godine i na granici sa Crnom Gorom. Kontrola na granicama sa Makedonijom iz pravca Grčke je prestala jer do 2012. Nije ništa nađeno-registrovano. Mišljenja sam da bi ovu granicu trebalo, kada se stvore uslovi, ponovo kontrolisati jer se vrsta intezivno širi po bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji. Na Batrovcima smo u dva navrata suzbijali larve azijskog tigrastog komarca i redovno postavljali klopke, što je tokom 8 godina uspelo da održi brojnost jedinki na istom, relativno niskom nivou. Ove godine je ovaj komarac prvi put registrovan u Novom Sadu i to po dojavi kolega iz Naučnog instituta za veterinarstvo. Od početka avgusta pratimo brojnost jedinki, a na proleće možemo da vidimo da li su jaja prezimela, odnosno da li se vrsta nastanila u našem podneblju.

Pokrajinski sekretarijat za urbanizam i zaštitu životne sredine je ove godine podržao, po prvi put u Srbiji, praćenje i nadzor nad invazivnim vrstama komaraca. Do sada su sve aktivnosti finansirane sa domaćih i međunarodnih projekata u koje smo bili uključeni. Verujem da će se tome sistemski prići, što mislim da je neophodno. Trenutno Pokrajinski sekretarijat za urbanizam i zaštitu životne sredine, od avgusta ove godine, finansira nadzor na svim graničnim prelazima prema Hrvatskoj i u Novom Sadu. Pošto ovaj komarac polaže jaja na ista mesta kao i običan kućni komarac, mere suzbijanje su slične, što može da olakša pristup suzbijanju. Ono što razlikuje ove dve vrste komaraca (tigrastog i običnog- kućnog) je to što se azijski tigrasti hrani tokom dana, a kućni noću.

Država je iz razloga mera predostrožnosti, koje smo preporučili još 2007. godine i zaštite domaće proizvodnje, zabranila uvoz polovnih automobilskih guma tako da na mestima gde se odlažu i skladište istrošene gume nisu pronađeni tigrasti komarci. Smatramo da je ova mera odložila vreme pojave ovih komaraca u našoj zemlji.

Kada je u pitanju suzbijanja komaraca, i tigrastog i običnog-kućnog, posebno bih naglasio kao važno podizanje svesti svih stanovnika o neophodnosti zajedničke borbe protiv ove pojave. Prema istraživanjima u Italiji, populacija komaraca može da se redukuje tj. smanji i do 50-60 % zajedničkim delovanjem stanovništva i nadležnih službi. Potrebno je objasniti građanima gde se mogu razvijati larve i šta je sve potrebno činiti kao preventivne mere borbe protiv larvi (pražnjenje podloška za saksije, buradi, starih automobilskih guma i sva mesta gde se nalazi ustajala voda koja čini idealno stanište za invazivnog komarca). Princip koji je trenutno najefikasniji u Evropi je kombinacija edukacije stanovništva i direktnih mera suzbijanja,poznat kao metoda “od vrata do vrata”, gde nadležna služba obilazi građane i upoznaje ih sa preventivnim merama zaštite kao i onim za suzbijanje komaraca.

Mere zaštite od uboda zaraženih komaraca sa virusom Zapadnog Nila poput toga da nosimo dugačke rukave, da ne šetamo pored reka i sl. nisu tačne jer taj komarac “hibridni” deo populacije našeg kućnog komarca koji se hrani i na pticama i na čoveku živi tamo gde i čovek. Jedna od mera zaštite je stavljanje mreža na vrata i prozore, jer se ženke “hibridne” populacije uglavnom hrane ljudskom krvlju u zatvorenom prostoru ili u baštama oko kuća i restorana. Jedna od zabluda koju ste mogli da pročitate u novinama je da je azijski tigrasti komarac prenosilac virusa Zapadnog Nila. To nije tačno, on je samo potencijalni vektor (može da prenosi virus u labaratorijskim uslovima) koji u Evropi ne učestvuje u procesu prenošenja virusa Zapadnog Nila. Ovo pre svega zato što živi u urbanim sredinama i najčešće se hrani na čoveku, a komarci ne mogu da prenesu virus zapadnog Nila sa čoveka na čoveka.

Recite nam koja je generalno Vaša preporuka za suzbijanje komaraca, pored onih mera koje ste naveli za stanovništvo, kada da nadležne službe krenu sa tretmanima i sl. pogotovo u Vojvodini, koja je najveće stanište ovih komaraca u našoj zemlji?

Moja preporuka je da moramo zajedno da sprovodimo mere suzbijanja larvi komaraca, svako u svom dvorištu, terasi i sl. dok nadležne službe to treba rade u šahtovima, kanalima, podrumima i sl. kao i da suzbijaju odrasle komarce. Suzbijanje odraslih ne sme biti jedina mera suzbijanja, jer tako ne uništavate one jedinke koje su u zatvorenom prostoru kao ni larve.

Poređenjem oko 150 tretmana suzbijanja komaraca iz vazduha, ustanovili smo da se u 50 % tretmana populacija kućnog komarca povećala samo dan nakon izvršenog tretmana. Ovo je posledica neusklađenosti vremena tretmana sa periodom najveće aktivnosti kućnog komarca i navike ženki da se hrane i borave u zatvorenom prostoru. Kod suzbijanja koja se rade sa zemlje potrebno ih je vršiti po mraku jer je kućni komarac najaktivniji noću, a kod nas se dešava da se upravo radi tretman predveče što nije efikasno. Tretmani odraslih jedinki kućnog komarca iz vazduha i sa zemlje imaju kratkotrajne efekte ako nisu podržavani sveobuhvatnim i  istovremenim tretiranjem larvi.

U našoj zemlji je dobro razvijen program entomološkog i veterinarskog nadzora koje finansira Uprava za veterinu, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srbije, koji je dobio najbolje ocene od uglednih evropskih kuća, ECDC-a, Svetske zdravstvene organizacije i mnogih drugih.

Nadzor bi trebalo da podrazumeva, pored praćenja, i akciju reagovanja na utvrđivanje rizika odnosno suzbijanje komaraca koji prenose bolest. Kod nas taj važan segment, reagovanja na pojavu rizika (tj. Suzbijanje vektora i sprečavanje prenošenja bolesti) izostaje jer nemamo nacionalne, pokrajinske, lokalne planove postupanja u slučajevima pojave transmisivnih bolesti (bolesti koje prenose vektori komarci) i invazivnih vektorskih vrsta komaraca.

Recite nam profesore, kakvo je trenutno Vaše gledanje na svet komaraca u bliskoj budućnosti?

Nalazimo se u periodu promene klime (evidentan je porast temperature), intezivnog transporta ljudi, životinja i robe između kontinenata, stvari se menjaju, postaju drugačije pa samim tim dolazi do promene distribucije vrsta komaraca. Neki regioni postaju previše topli i sušni za razmnožavanje, dok drugi upravo suprotno, postaju pogodni za razvoj baš ovih insekata, a komarci se lako prilagođavaju promenama i novim staništima. Mislim da nam tek predstoji prava bitka sa komarcima i što se tiče nivoa uznemiravanja tj. “običnih” uboda i ozbiljnih bolesti koje oni prenose. Od 1985. godine od kada u Vojvodini pratimo jednu vrstu komaraca koja može da prenese prouzrokovače malarije, beležimo je stalni porast njene rasprostranjenosti i brojnosti. Takođe smo registrovali i dve nove invazivne vrste. Prostorni raspored određenih vrsta komaraca se menja, mnoge se šire sa juga na sever, dok se za druge očekuje obrnuta tendencija uz promenu nadmorskih visina predela koje nastanjuju.

Mislim da je našoj zemlji preko potreban multisektorski (entomologija, medicina, vetrina) program praćenja i nadzora komaraca i bolesti koje prenose kako bi moglo pravovremeno i adekvatno da se reaguje u novonastalim situacijama.

Bilten "Za našu zemlju", broj 69, septembar 2018.