INTERVJU prof. dr Žarko Ilin

Vaš rad na na Poljoprivrednom fakultetu traje već 35 godina, molim Vas da uporedite rezultate u povrtarstvu u prošlom veku u odnosu na one koji se ostvaruju danas?

Do sredine prošlog veka, najkasnije do sedamdesetih godina 20.veka, povrtarstvo je imalo baštenski karakter s tim da je veličina bašta u neposrednoj blizini gradova bila na nivou od 1 do 2 ha. Uglavnom se radilo o proizvodnji svežeg povrća namenjenog za potrebe zelene pijace. Od sedamdesetih i osamdesetih godina, proizvodnja se intenzivira i podižu se prerađivački kapaciteti ali se podiže i zaštićeni prostor na različitim površinama. Takođe, započinje i industrijska proizvodnja za, pre svega industrijsku preradu graška, boranije, kukuruza šećerca, paprike, paradajza i niza drugih povrtarskih biljnih vrsta. Najznačajnije promene nastaju krajem devedesetih godina prošlog i početkom ovog veka, kada dolazi do izdvajanja jedne velike grupe profesionalnih proizvođača gde se ova proizvodnja usko specijalizuje, odnosno po proizvođaču se proizvodnja odvija na nivou 3 do 5 glavnih i 2 do 3 naknadna useva. Sada se više ne radi o proizvodnji 3 do 5 useva već se intenzivira proizvodnja do 30 useva, ranog, srednje ranog, srednje kasnog i kasnog povrća, kao glavnih i naknadnih useva, i to pre svega da bi obezbedili potrebe u povrću za preko 7 miliona građana Srbije kao i za potrebe prerađivačke industrije. U prerađivačkoj industriji je dominantna tzv. hladna prerada, odnosno zamrzavanje; sušenje, odnosno dehidracija; zatim pasterizacija ili topla prerada i biofermentacija.

Taj period je doneo značajne promene u strukturi proizvodnje, vremenu i načinu proizvodnje ali i u nivou primenjene tehnologije kod pojedinih povrtarskih vrsta što je doprinelo značajnom smanjenju površina pod povrćem i krompirom, praktično su se iste prepolovile. Ranije su te površine činile 8-9% od ukupno obradivih površina, a danas je to na nivou 4% koje čine bašte i njivska proizvodnja, što je na nivou površina u Evropskoj uniji. Kao što sam rekao, to je rezultat intenziviranja proizvodnje i povećanja prinosa po jedinici površine kao i povećanja prerađivačkih kapaciteta. Međutim, ovaj ukupan intenzitet proizvodnje, nažalost, ne prati onim tempom izvoz svežeg i prerađenog povrća, gde postoji jedan značajan prostor i mogućnost koji nije iskorišten.

Koje su površine pod povrćem u Srbiji?

Od 2000. do 2016. godine u proseku se povrće na teritoriji Srbije proizvodi na 75.000 ha, i oko 50.000 ha pod krompirom, sve ukupno dakle 125.000 ha za 10 povrtarskih biljnih vrsta i krompir. Sa ove površine se godišnje proizvede 1.750.000 t povrća i krompira, i to; preko milion tona se odnosi na ovih 10 povrtarskih vrsta, a oko 750.000 t čini proizvodnja krompira. Međutim, zvanična statistika se ne vodi za oko 20 najrazličitijih povrtarskih vrsta kao što su karfiol, keleraba, cvekla, peršun, paštrnak, celer, boranija, kukuruz šećerac, salate, spanać, lisnati peršun itd., što znači da se proizvodnja po baštama i njivska proizvodnja, što za svežu upotrebu, što za prerađivačku industriju, odvija na još nekih oko 48.000 ha koje ne vodi zvanična statistika. To možda deluje kao beznačajna površina, ali ako se uporedi sa šećernom repom, itekako predstavlja značajne površine sa kojih se proizvede oko 409.000 t povrća koje uglavnom završe na porodičnim komercijalnim gazdinstvima, a manji deo završi na zelenim pijacama. Ovim površinama treba dodati i 2.421,8 ha pod najraznovrsnijim zaštićenim prostorima, to su najčešće plastenici tunelskog tipa (2.300 ha) raspoređeni po celoj Srbiji, a najviše ih ima na jugu Srbije i to u okolini Leskovca gde im glavnu konkurenciju čine Makedonija, Albanija i Turska. Sa ovih površina se godišnje u proseku proizvede 245.000 t povrća, što znači da ukupno Srbija godišnje proizvede u proseku oko 2.400.000 t povrća i krompira. Godišnje se troši negde oko 1.000.000 t povrća, 350-400.000 t krompira, a ostalo su sve praktično tržni viškovi, deo se preradi kao gotov upakovan proizvod - oko 52.000 t prema zvaničnoj statistici i gotovo isto toliko na porodičnim komercijalnim gazdinstvima. Za preradu te količine potrebno je oko 100.000 t svežeg povrća jer je randman između 50 i 90%, zavisno od biljne vrste. Ovde takođe postoji prostor za unapređenje proizvodnje i prerade, ali ne toliko za potrebe domaćeg tržišta koje su u potpunosti zadovoljene.

Naša potrošnja povrća je na nivou Evropske unije i iznosi 125 kg povrća po stanovniku, a proizvede se oko 200 kg po glavi stanovnika. Kod krompira je slična situacija, proizvede se oko 100 kg po stanovniku, a potrošnja se kreće od 35 do 40 kg po stanovniku, što znači da su preostalo tržni viškovi koji završe u preradi, izvozu ili kao sveže povrće pre svega za potrebe bivših jugoslovenskih republika, nešto na zapadnoevropskom i istočnoevropskom tržištu.

Sa aspekta samodovoljnosti Srbija je značajan proizvođač, pre svega srednje kasnog i kasnog povrća, deficit se javlja kod predzimskog, zimskog i ranoprolećnog povrća što se nadomesti uvozom. U prethodnih 10-ak godina uglavnom je povrće stizalo iz Makedonije i Turske, a u poslednjih nekoliko godina značajan deo dolazi i iz Albanije, a pretpostavlja se da će ove kategorije povrća u budućnosti stizati i iz Italije i Španije. Tu vrstu uvoza treba omogućiti i obezbediti kontinuitet u snadbevanju.

Ono što je bitno za Srbiju je da ne treba povećavati površine na kojima se obavlja proizvodnja već da se intenzivira obim proizvodnje povrća i krompira za izvoz, jer bi to bio značajan priliv deviznih sredstava za proizvođače i državu.

Koliko su nove tehnologije primenjene na ovim površinama i koje su nam „Ahilove pete“ u ovoj proizvodnji?

Kao što sam rekao, početkom 21.veka ova proizvodnja je intenzivirana i uglavnom se primenjuju najnovije tehnologije gajenja na gredicama, bankovima, sistemima kap po kap, a koja se pogotovo kod velikih profesionalih proizvođača, ni po čemu ne razlikuje od proizvođača u npr. Italiji, Španiji, Francuskoj, Nemačkoj, Holandiji i prisutan je taj uticaj na intenzitet proizvodnje u Srbiji. On je oduvek, istorijski i postojao, ali takođe je prisutan i taj tradicionalni uticaj Bliskog istoka, prvenstveno Turske i Bugarske i to u istočnim i južnim krajevima, mada i tu danas nastaju značajne promene. Proizvodnja je intenzivirana, značajnoje poskupela, čak je i do 10 puta skuplja nego bilo koja druga ratarska proizvodnja, ali su efekti neuporedivo veći. Efekti su veći ne samo u povećanju prinosa po jedinici površine nego i sa aspekta učešća ekstra prve i prve klase u ukupno formiranim prinosima najrazličitijih povrtarskih vrsta. Vrlo slična je situacija i u proizvodnji krompira. Inače, Vojvodina je najveći proizvođač svežeg povrća po glavi stanovnika i ukupno, dok se krompir najviše proizvede na prostoru Zapadne Srbije i Šumadije. Vojvodina sa svojih 1.900.000 stanovnika i Beograd sa 1.600.000 se najviše snabdevaju iz Vojvodine, Zapadne Srbije i Šumadije, dok se ostali deo Srbije vezuje za južne i jugoistočne krajeve.

Postoje li problemi pri proizvodnji povrća?

Problemi su uglavnom vezani za relativno skup repromaterijal i potrošni materijal. Najviše se koristi najnoviji sortiment i hibridi uvoznog porekla koji su izuzetno skupi, zatim relativno skupa vodotopiva đubriva bez kojih proizvodnja uz sisteme kap po kap nije moguća. Poznato je da povrće ima povećane zahteve u tom smislu i da se godišnje za kvalitetan proizvod utroši od 1 do 1,5 t po ha đubriva sa 120 do 200 kg aktivne materije po ha. Takođe su veliki izdaci za supstrate koji se koriste u proizvodnji rasada, ali i za proizvodnju na otvorenom polju i na različitim tipovima zaštićenog prostora.

Treba napomenuti da je veoma skupa energija pri proizvodnji povrća, pre svega eurodizel. Povrtarska proizvodnja je izraziti potrošač energije. U prosečnim godinama, naprimer neophodno je minimum 3-4 ali i do 10 navodnjavanja u toku godine, a deficit padavina se u proseku kreće od 120 do 200 mm, zavisno od biljne vrste. U ekstremno sušnim godinama, kojih imamo tri, četiri u poslednjih 10 godina, ovi parametri se povećavaju pa su i potrebe za zalivanjem veće. Cena koštanja eurodizela po 1 mm vode se kreće, zavisno od stanja agregata, od 1,5 do 4 evra. Nadalje, velika su ulaganja i u zaštitna sredstva kao što su herbicidi i fungicidi, zatim insekticidi i niz drugih preparata koji se neminovno moraju koristiti.

Profesionalni proizvođači su vrlo svesni i obučeni i koriste ove preparate samo kada se mora, a vrlo retko preventivno. Dodatni razlog za to je takođe i visoka cena pesticida pa se pribegava minimalnoj upotrebi, uz konsultacije sa stručnim licima u poljoprivrednim službama ili poljoprivrednim apotekama.

Prošle godine smo radili na projektu analize proizvodnje povrća u Vojvodini sa aspekta zdravstvene bezbednosti i može se reći da smo dobili sjajne, ohrabrujuće rezultate. Nismo našli uzorke sa količinama ostataka pesticida preko maksimalno dozvoljenih, čak su na preko 90% uzoraka bili ispod minimalnih dozvoljenih količina, dok je bio prisutan i veliki broj uzoraka bez prisustva pesticida. Samo u tri uzorka su pronađeni ostaci teških metala, što znači da se u Vojvodini u toj godini proizvodilo zdravstveno bezbedno povrće. Ovo je jasan pokazatelj da se mora nastaviti sa monitoringom i stalno razvijati svest, ne samo kod potrošača nego i kod proizvođača, o proizvodnji zdravstveno bezbedne hrane. Za to je dakle potrebno stalno prisustvo na terenu, edukacija i ostali programi.

Malopre ste spomenuli velike količine hraniva koje koriste povrtari kao i navodnjavanje. Koliko povrtari vode računa o analizi zemljišta, brizi o zemljištu - da bi iz tog zemljišta mogli da izvuku maksimalne rezultate?

Većina velikih proizvođača radi agrohemijske analize zemljišta na osnovu kojih i đubre zemjište. Mnogi od njih rade i analizu vode za navodnjavanje, ali pre svega za proizvodnju u zaštićenom prostoru. Nažalost, većina malih proizvođača nije shvatila koliko je važno raditi analize svakih 4 ili 5 godine pa na osnovu njih pisati preporuke za đubrenje. Isto se odnosi i na analizu kvaliteta vode. U Vojvodini se godišnje u proseku uradi svega 20.000 uzoraka vode što je jako malo.

U Holandiji, na primer, samo jedna laboratorija uradi preko milion uzoraka zemljišta i preko pola miliona uzoraka vode godišnje. To znači da u budućnosti moramo da podstičemo proizvođače da primenjuju ove mere iz više razloga; sa aspekta zaštite životne sredine, aspekta proizvodnje zdravstveno bezbedne hrane i aspekta uštede u proizvodnji.

Uštede mogu biti značajne. Ako se na dobrim zemljištima sa preko 3% humusa, preko 0,21 % ukupnog azota i preko 20 mg fosfora i kalijuma/100 g zemljišta, sa optimalnim sadržajem kalcijum karbonata, neutralne do blago alkalne ph vrednosti pokaže da ne treba više od 100 do 120 kg aktivne materije po jedinici površine, to je dovoljno zadovoljiti sa maksimalno 1 t đubriva, naravno pravilno raspoređenim - kompleksnim, pojedinačnim ili dvojnim za npr. fertigaciju. Međutim, ako su zemljišta slaba u humusu, ispod 2%, sa manje od 10 mg P i K/100 g zemljišta, ispod 0,1 % N tu je potrebno unositi 200 do 250 kg aktivne materije što praktično udvostručava količinu potrebnih đubriva.

Vi ste pravili sjajne analize zemljišta u ratarskoj proizvodnji sa Zaharijem Trnavčevićem i tačno prikazivali kolike uštede mogu da se naprave, na čemu vam evo javno odajem priznanje.

Hvala lepo. Profesore, šta Vi mislite koja je tendencija i budućnost ovegrane poljoprivrede u Srbiji?

Srbija prati, što mene jako raduje, sve trendove u proizvodnji koji postoje u Evropskoj uniji. Već sam napomenuo da se proizvodnja na otvorenom polju apsolutno ni po čemu ne razlikuje, čak je po mnogim specifičnostima bolja od nekih velesila u proizvodnji povrća kao što su Italija i Španija. Ove zemlje su bolje organizovane, površine po proizvođaču ne prelaze 3 do 4 ha, dok se kod nas te površine kreću 20, 30 pa i do 300 ha po profesionalnom proizvođaču, nivo tehnologije takođe ne zaostaje, problem je u organizovanosti profesionalnih proizvođača u asocijacije, udruženja, kooperative odnosno zadruge.

Mi smo praktično država sa najstarijim zadružnim sektorom u Evropi pa i u svetu. Tokom osamdesetih i devedestih godina prošlog veka zadruge su zamrle, propale a novonastale nisu na onom nivou funkcionisanja sa najrazvijenijim zemljama Evropske unije, gde su proizvođači organizovani u kooperative i oni su vlasnici otkupno-distributivnih centara, opreme za kalilbriranje, pakovanje, distribuciju, izvoz tog povrća. U ovim zemljama su zapravo najveći departmani za prodaju širom sveta, gde je zaposleno od 30 do 100 ljudi koji transportuju i izvoze povrće širom sveta. Imao sam priliku da boravim u jednoj velikoj kooperativi u Španiji koja praktično snadbeva tržište celog sveta, pa i ono najzahtevnije kao što je japansko ili kinesko koje je izuzetno brojčano. Bili smo gosti taj dan kadaž se vršio otkup od preko 2.700 proizvođača i tada je pakovana jedna brodska pošiljka od 4.000 t za Japan, gde je sve jednako, uniformno, lepo zapakovano. E to je ono što jednoj državi Srbiji nedostaje, znači otkupni sabirni centri ravnomerno raspoređeni po celoj teritoriji Srbije u glavnim prozvodnim regionima, zatim kalibriranje, pakovanje i distribucija za, prvenstveno, izvoz.

Treba napomenuti da je u periodu od 2012-2016. godine, izvoz povrća u proseku bio na nivou od 71 milion evra, dok je uvoz povrća za isti period bio 56 miliona evra. Pozitivan trend treba nastaviti i u godinama koje dolaze.

Da li ste radili monitoring kontrole pesticida i kod malih proizvođača?

Radili smo paralelno i sa velikim i malim proizvođačima. Mali proizvođači nemaju sredstava da ulože u pesticide pa im je sa tog aspekta povrće zdravstveno bezbedno iako ne angažuju stručnjake iz oblasti zaštite bilja ni savetodavce na terenu. Za razliku od njih veliki proizvođači na ugovor angažuju profesionalce iz oblasti zaštite bilja koji im i vode proizvodnju, što je dodatna garancija da je povrće proizvedeno na ovim prostorima i kod malih i kod velikih zdravstveno bezbedno, i što je posebno značajno veoma visokog nutritivnog, biološkog kvaliteta.

Međutim, postoji jedan drugi problem koji je nastao početkom 21.veka, a to je da se izdvojila jedna velika grupa velikih profesionalnih proizvođača koji imaju zaokružen jedan celokupni ciklus proizvodnje, kratkoročnog i dugoročnog čuvanja, pakovanja i distribucije bilo za domaće tržište ili za izvoz. Mali proizvođači sa 1, 2 do 3 ha ne mogu da plasiraju svoje proizvode dok ovi veliki ne plasiraju svoje. Ponekad veliki proizvođači zatvaraju celogodišnji ciklus proizvodnje, ponude i plasmana do pristizanja svežeg povrća naredne godine. U tim situacijama mali proizvođači su ucenjeni od nakupaca, ne mogu da ostvare vrhunske cene kao ni vrhunski plasman, mnogi gase sopstvenu proizvodnju i opredeljuju se za neku drugu proizvodnju jer jednostavno dok veliki ne plasiraju svoju robu na domaćem i stranom tržištu, oni nemaju šta da traže.

Tu bi kooperativa, kao što ste spominjali, bila suština?

Tako je, kooperativa bi dala izuzetne rezultate i tu ne treba ništa izmišljati - praktično ono što smo imali do osamdesetih, devedesetih godina prošlog veka vratiti i podstaći, i prepisati primere iz Španije, Italije, Francuske i pogotovo Holandije. U Holandiji postoje dve vrste kooperativa, jedna koja okuplja relativno male profesionalne proizvođače, preko 2.700 malih proizvođača i druga kooperativa okuplja firme i kompanije i to preko 1.700 njih. Oni nisu proizvođači samo za tržište Holandije već celog sveta i to tokom čitave godine, kako na otvorenom polju tako i na zaštićenom prostoru. Što je još od veće važnosti, oni su jedni od najvećih proizvođača semena i sadnog materijala povrća i krompira.

Srbija, pogotovo Vojvodina, je to isto bila do devedesetih godina prošlog veka, ali raspadom bivše Jugoslavije, Srbija više ne organizuje proizvodnju semena i sadnog materijala, pre svega luka i krompira i drugih vrsta. Propali su giganti i različiti organizatori proizvodnje, tako da je sa nekih preko 4.500 ha pod semenom povrća i krompirom ova proizvodnja opala u 21.veku na svega 1.087 ha. Mi zadovoljavamo većinu potreba u semenu kod proizvodnje povrća za bašte i njive malih proizvođača, ali ne zadovoljavamo potrebe velikih profesionalnih porizvođača, što znači da bi trebalo uložiti u revitalizaciju ove, inače, izuzetno profitabilne grane uopšte u biljnoj prozvodnji pa i proizvodnji semena povrća i krompira. Mi za to imamo prirodne uslove kao i znanja stručnjaka, potrebno je samo revitalizovati ovu proizvodnju, uložiti u nju i to ne toliko zbog domaćih potreba koliko zbog izvoza.

U poslednje vreme se mnogo priča o IPARD programu i pomoći koju može da dobije poljoprivreda Srbije. Ima li u IPARD-u mesta za povrtare?

Mesta ima, međutim svugde u Evropi, a prema kojoj se mi merimo, postoje različiti nivoi gde se podstiču profesionalni proizvođači, direktno i kroz najrazličitije kooperative. To su dakle podsticaji na nivou naseljenog mesta, grada, okruga, pokrajine - zavisno od države do države, same države ali i na nivou Evropske unije. To znači da njihovi proizvođači dobijaju podsticaje za uspešnu povrtarsku proizvodnju na bar 4, 5 nivoa, što kod nas nije slučaj. Kod nas je i taj jedan nivo pokrajine odnosno republike, zanemarljivo mali. Povrtarska proizvodnja na otvorenom polju je 10 puta skuplja nego ratarska proizvodnja obzirom na skup potrošni i repromaterijal, a dobija se subvencija na nivou 4.000 RSD. Kao što sam već rekao, potrošnja goriva samo iznosi od 700 do 1.000 evra po ha. Dakle, ovaj vid subvencije za povrtarsku proizvodnju u državi Srbiji je apsolutno zakazao i nema nikakvog značaja. IPARD su ozbiljne i dobre mere, sredstva nisu velika ali su značajna jer mogu doprineti unapređenju svih intenzivnih grana biljne proizvodnje, pa i proizvodnje povrća jer je kroz ovaj program moguće nastaviti sa podizanjem objekata ili skladišta za kratkoročno i dugoročno čuvanje, moguća je revitalizacija postojećih prerađivačkih kapaciteta, moguće je podizanje novih prerađivačkih kapaciteta i što je posebno važno, kako za male tako i za velike profesionalne proizvođače, je što mogu da se opreme najsavremenijom opremom i mehanizacijom bez kojih nema koraka sa razvijenim svetom u budućnosti. Tako da, ove mere preko IPARD-a treba koristiti, to je mogućnost za nabavku sejalica, preciznih sadilica za najraznovrsnije povrće, zatim platformi za polumehanizovano ubiranje povrća. Koliko god radna snaga u Srbiji bila jeftina, svedoci smo da veliki broj ljudi odlaze iz zemlje, što znači da broj radne snage po jedinici površine opada. Rešenje je mehanizovanje, dakle uvođenje platformi kod najvećeg broja povrtarskih vrsta, jedna platforma može da poveća učinak i do sto puta a da značajno smanji troškove radne snage u ceni koštanja gotovog proizvoda. Zatim nabavka novih kombajna za ubiranje kukuruza šećerca radi povećanje površina pod kukuruzom šećercom, što je izuzetan izvozni brend Srbije jer smo mi u tom kukuruznom pojasu i imamo uslove za kvalitetnu proizvodnju. IPARD-om se može obezbediti nabavka kombajna za berbu graška, boranije-čime će se direktno potpomoći profesionalni proizvođači. Pitanje je samo koliko će naši profesionalni proizvođači biti sposobni da pripreme papirologiju, jer je ona izuzetno zahtevna. Bivša Jugoslavija je bila poznata kao izuzetno tehnokratska i birokratska, međutim Evropska unija je bivša Jugoslavija “na kub” po tom pitanju. Obzirom na zahteve koji su propisani ovim merama, potrebno je da se pod hitno formiraju agencije, po ugledu na Holandiju, Italiju, Nemačku, koje će raditi te poslove za naše poljoprivredne proizvođače. U Holandiji to izgleda tako što agencija radi projekat koji podnosi EU i zatim lobiraju da neki profesionalni proizvođač taj projekat dobije. Kada ga proizvođač dobije, u prvoj fazi oni ostvaruju 5%, u drugoj 10% , ali tek kad se realizuje i to ne od sredstava koje je dobio profesionalni proizvođač nego kad se vrati. Ovi programi su dobri i nadam se da će za Srbiju da budu mnogo veći i da ćemo znati na najbolji način da ih iskoristimo.

Spominjali ste da profesionalni proizvođači koriste struku i nauku u proizvodnji. Da li mi imamo dovoljno stručnjaka koji mogu da im budu na raspolaganju, pogotovo sa ovim preporukama koje ste pominjali, za bolju budućnost povrtarstva u Srbiji ?

Možemo reći da savetodavci u poljoprivrednim stručnim službama širom Srbije daju sjajne preporuke, svakodnevno su u kontaktu sa velikim profesionalnim proizvođačima. Međutim veliki je broj malih proizvođača po jednom savetodavcu, što znači da jedan savetodavac ne može češće od 2 do 3 puta godišnje da dođe do nekog profesionalnog proizvođača. Ove godine smo imali velikih problema u proizvodnji, pre svega paprike, što znači da bi trebalo da se poradi na većem broju savetodavaca u celoj Srbiji i što je najvažnije da budu usko specijalizovani za ove najintenzivnije grane, kao što je povrtarstvo, voćarstvo gde je veliki broj vrsta sa specifičnim tehnologijama i zahtevima, vremenom i načinom proizvodnje, vremenom i načinom setve, sadnje, sprovođenjem redovnih mera nege i zaštite i sl. što bi omogućilo veći doprinos savetodavaca, odnosno agronoma u poljoprivrednim stručnim službama. Odličan primer za to je Holandija koja je savetodavnu službu izuzetno dobro uredila i imaju izuzetno dobre rezultate. Proizvođač svog savetodavca čak ni ne vidi, njegov zadatak je da obiđe proizvodnju i ostavlja poruku sa savetima i uputstvima koje proizvođač ispunjava zarad povećanja sopstvene proizvodnje. Tamo su ulaganja po jedinici površine još veća nego kod nas, pogotovo na zaštićenom prostoru a rad stručne službe izuzetno cene i primenjuju. Čak brojne poljoprivredne stručne službe, pa i fakulteti, imaju direktnu saradnju sa proizvođačima pa stečena znanja i iskustva profesionalnog proizvođača koriste u naučne svrhe i vrlo brzo primenjuju u širokoj proizvodnoj praksi. Kod nas ovo, nažalost, nije slučaj, izgubila se ta veza između naučno-istraživačkih i prosvetnih ustanova, i primene u praksi. Ne treba fakulteti i instituti direktno to da da rade, već je potrebna dobra mreža poljoprivrednih stručnih službi. Poljoprivredne službe, kakva je bila zamisao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, je trebalo da prerastu u agro institute i tada bi efekti bili neuporedivo veći.

Koja bi bila Vaša preporuka za ovu godinu, a koja za budućnost proizvodnje povrća?

Ovo je jedna izuzetno teška i neobična godina. Preporučujem svakako da proizvođači obilaze svoje useve, da vode računa o pojavi bakterioze Xanthomonas vesicatoria kod paprike, eventualno i kod kupusnjača. Ako se nastavi ovako vlažno i izuzetno toplo vreme, ono čini idealne uslove za razvoj pre svega bakterioza, zatim sada je vreme pojave druge generacije kukuruznog plamenca, takođe se pojavila pamukova sovica, prisutni su razni prouzrokovači bolesti kao i štetočine. Bitno je da obilaze svoje parcele, da berbu rade na vreme, kako bi povećali učešće ekstra I i I klase, da vode računa o potrebama biljaka za hranivima, za vodom, bez obzira što je vlažna godina, i naravno da vode računa o plasmanu povrća.

Što se tiče buduće proizvodnje, važno je da ne povećavamo površine pod povrćem jer se nalaze na nivou EU i apsolutno zadovoljavaju sve potrebe. Srbija kao ozbiljna država želi da zadovolji prvenstveno sopstvene potrebe i da bude samodovoljna čitave godine što je jako važno, ali bi mogli da poradimo na intenziviranju proizvodnjei to ne kod velikih, već kod usitnjenih, malih proizvođača, dakle na povećanju prinosa, učešća ekstra I i I klase u ukupnom prinosu što će doprineti i povećanju dobiti po jedinici površine. Ako se učešće ekstra I i I klase poveća sa 40 na 80-90%, dohodak se automatski više nego udvostručava po jedinici površine, a cena prozvoda po kilogramu se praktično prepolovi sa aspekta ulaganja. To znači da je moguće u ovakvim uslovima obezbediti pozitivne finansijske efekte, ostvariti značajna sredstva od kojih četvoročlana porodica može da živi, ali i da obezbedi deo investicija u najsavremeniju opremu i tehnologiju, potrošni i repromaterijal, kratkoročno i dugoročno čuvanje, dakle hladnjače, kako bi obezbedili kontinuitet u proizvodnji čitave godine na otvorenom polju i zaštićenom prostoru, praktično čuvanje do naredne sezone kada pristiže sveže povrće.

Bilten "Za našu zemlju", broj 68, avgust 2018.