Prof dr Zoran Keserović

Stalno spominjemo da je osnov uspešne voćarske proizvodnje pre svega u pravilnom izboru sadnica i kvalitetu istih. Da li se ovog postulata pridržavaju i proizvođači koji podižu nove voćne zasade?

U poslednje vreme u podizanju zasada, pre svega jabučastih i koštičavih voćnih vrsta, najviše se koriste takozvane „KNIP“ sadnice koje na sebi imaju prevremene grančice, oko 5-12 prevremenih grančica, ili se koriste jednogodišnje okulirane sadnice koje na sebi imaju isto prevremene grančice.Najviše se odmaklo kada je u pitanju proizvodnja ovih sadnica kod jabuke. Drugih voćnih vrsta sadnica nema dovoljno i mislim da se naši proizvođači u Srbiji nisu snašli kada je u pitanju uvođenje novih tehnologija u proizvodnji sadnog materijala. Obično se i dalje rade standardne sadnice bez prevremenih grančica i to najčešće jednogodišnje sadnice. Ima proizvođača sadnica koji polako prihvataju novu tehnologiju proizvodnje tip sadnica sa prevremenim grančicama i svi oni koji u poslednje vreme podižu savremene zasade obavezno idu na korišćenje„KNIP“ sadnica. Ako se koriste takve sadnice kod recimo jabuke, može se ostvariti prinos do 28-32 tone u drugoj godini, u trećoj godini i do 40-45 tona i u četvrtoj godini preko 55-60 tona. Ima primera kod pojedinih poljoprivrednih proizvođača koji su koristili sadnice sa plus 7, plus 9 prevremenih grančica, gde su već u četvrtoj godini ostvarivali prinos čak između 70 i 80 tona po hektaru, izuzetno kvalitetnih jabuka.

Dolazak velikih kompanija iz Holandije, i Italije koje su polako prenele tehnologiju proizvodnje sadnog materijala u Srbiju, zapravo je dobra stvar jer će naše proizvođače naterati da polako menjaju navike i da shvate da našem tržištu, i ne samo našem, već istočnom tržištu, trebaju kvalitetne sadnice. Postoji i nelegalna proizvodnja i proizvodnja nekvalitetnih sadnica. U Trsteniku, Kruševcu, proizvođači sadnica nemaju velike površine i ne mogu da ispoštuju rastojanje u redu od 30-35 cm koje se traži u proizvodnji sadnica jabuka. Obično je kod tih proizvođača jako malo rastojanje i tada se proizvode nekvalitetne sadnice, kao i rano vađenje sadnica — pre nego što su odrvenele. U 2017. godini je zbog niskih temperatura došlo do izmrzavanja ili srži ili čak kambijuma sadnica u mnogim zasadima u Vojvodini. Na savetovanju o unapređenju proizvodnje voća povodom 50 godina izlaženja časopisa „Voćarstvo“, na okruglom stolu o sadnoj proizvodnji voća, zajedno sa Republičkim ministarstvom glavna tema biće standardizacija tehnologija proizvodnje sadnog materijala.

Koje su površine pod voćnjacima u celoj našoj zemlji, i koja biljna vrsta preovlađuje? Kolike su površine pod savremenim voćnim zasadima?

Proizvodnja voća čini oko 11% vrednosti poljoprivredne proizvodnje Srbije. U strukturi je izvoza poljoprivrednih proizvoda i prerađevina od voća sa 17%. Ukupna proizvodnja voća je u proseku oko 1.300.000 tona. 2002. godine je bila najmanja proizvodnja, oko 600.000 tona, dok je 2013. bila rekordna kada je proizvedeno 1.523.000 tona.

Na osnovu rezultata popisa koji su urađeni 2012. godine, u Srbiji je pod voćnim vrstama 163.310 ha bez jagode, odnosno 4,8 % od ukupnog poljoprivrednog zemljišta, što je malo s obzirom na povoljne klimatske zemljišne uslove i uslove za gajenje voćnjaka.

Najveća proizvodnja je skoncentrisana u Grockoj, Valjevu, Prokuplju, Smederevu i Čačku, ali se može reći da se dosta radi o ekstenzivnoj proizvodnji. Jabučaste vrste voća - jabuka, kruška, dunja, mušmula, pokrivaju oko 20% ukupnih površina pod voćnjacima. Udeo jabučastog voća u ukupnoj proizvodnji voća iznosi oko 25% zahvaljujući pre svega tehnologiji proizvodnje jabuke. Procenjujem da u Srbiji ima negde oko 29.000 — 30.000 ha pod jabukom. Sa ovom površinom Srbija se nalazi na 14. mestu u Evropi, a po proizvodnji je na 12. mestu. Najviše se i odmaklo u tehnologiji proizvodnje jabuke i to je voćna vrsta koja se nalazi u prvih 10 poljoprivrednih proizvoda u strukturi izvoza. To je dokaz da, ako se primene savremene tehnologije, pre svega podizanje zasada sa protivgradnim mrežama, fertirigacijom, prilagođenom strukturom sortimenta — možemo postići vrhunske rezultate. Sortiment je veoma važan i isti mora biti prilagođen i ruskom i evropskom tržištu. 2017. godine izvožena je jabuka u Italiju u box paletama. Nekada je Srbija bila prepoznatljiva po proizvodnji kruške, ali je danas ta proizvodnja niža iako se podižu novi zasadi. Proizvodnja je na oko 68.000 tona dok je 80-tih godina bilo preko 80.000 tona kruške. Treća voćna vrsta koja je sve interesantnija je dunja. Srbija je zajedno sa Španijom jedna od vodećih u proizvodnji dunje.

Za sada se dunja gaji na površini od oko 1.600 ha. Proizvodnja koštičavih biljnih vrsta čini preko 2/3 ukupnih zasada, a šljiva ima udeo od 2/3. Najviše smo napredovali u proizvodnji trešnje, jer se za nju podižu savremeni zasadi u izuzetno gustom sklopu gde se ostvaruje prinos 15-18 tona. U jednom zasadu od 15 ha u Agrodunavu u Karavukovu i u Stručnoj službi u Somboru koja je prva podigla takav zasad, kumulativni prinos je, u šestoj godini, zavisno od sorte, bio od 33 do 48 tona kada su u pitanju jezgraste voćne vrste koje su sve interesantnije u poslednje vreme, pogotovu kada je u pitanju leska i orah. Na proizvodnju jezgrastih voćnih vrsta otpada svega oko 1,14%. To je bez sumnje deficitarna biljna vrsta u Evropi. Samo Italija uvozi iz Turske oko 53.000 tona, Nemačka oko 54.000 tona, Francuska oko 17.000 tona. Ovde je perspektiva velika zato što su dobri agro-ekološki uslovi, dobro je što se krenulo sa proizvodnjom novih zasada i sa novom strukturom sortimenta koji odgovara konditorskoj industriji. Kada su u pitanju jagodaste voćne vrste nema nikakve dileme da je Srbija prepoznatljiva po proizvodnji maline. Malina i kupina zajedno zauzimaju oko 8% površina pod voćnim vrstama. Iako je Srbija jedna od vodećih u izvozu, malina se uvek nalazi na 1. ili 2. mestu. Mislim da se nije dosta uradilo u poboljšanju proizvodnje, jako je malo zasada maline sa sistemom za navodnjavanje, sa protivgradnim mrežama, sa zasenjivanjem,i ovde je veliki problem to što su proizvođači odvojeni od hladnjača. Jagoda je jako rentabilna biljna vrsta. To je pokazala i ova 2017. godina kada je jagoda u izvozu postizala cenu i po 2 eura. I borovnice su počele da se proizvode po savremenom sistemu što je takođe jako dobro.

Da li je izvoz svežeg voća bolje rešenje spram izvoza voća spakovanog u tegle, ili kao suvo voće?

Najviše se izveze smrznutog voća, jagoda, malina, kupina, višanja, u vrednosti od oko 368 miliona dolara. Dosta se izveze i svežeg voća, najviše jabuke za oko 125 miliona dolara. Trešnja je izvežena u vrednosti od 10 miliona dolara, nektarine i breskve oko 20 miliona dolara, šljive 12 miliona dolara. Velika šansa za našu zemlju je sušeno voće. Nekada smo bili prepoznatljivi po izvozu suve šljive. U Kneževini Srbiji, 1867. godine izveženo je negde oko 4.000 tona suvih šljiva i ostvarena zarada od 84 hiljade dukata. Suvo voće se danas izvozi u iznosu od oko 20 miliona dolara, a suva šljiva u vrednosti od 12 miliona dolara. Zaključak je da imamo izuzetne šanse za izvoz i zamrznutog i suvog voća, a zašto ne i prerađevina u vidu džemova, pekmeza, sokova itd.

Često se govori o klimi, klimatskim promenama i uticaju iste na proizvodnju biljnih vrsta. Kakav je Vaš stav o ovoj temi?

Mislim da smo mi prvi u voćarstvu shvatili da tehnologiju proizvodnje moramo prilagoditi vremenskim uslovima i klimatskim promenama. Faktori koji najviše smanjuju prinose biljnih vrsta su: izrazito niske zimske temperature, rani prolećni mrazevi, grad, suša i ožegotine koje se pojavljuju, a koje nisu bile evidentirane do pre 10-12 godina, koje u zasadima jabuka mogu da se pojave i do 20%. Ono što smo primetili u ovoj godini, a čega do sada nije bilo, jeste pojava olujnih vetrova koji nanose ogromne štete zasadima voća, pogotovu onim zasadima koji su podignuti sa protivgradnim mrežama. Ove godine su bile velike štete u Banatu, Sremu, gde je došlo do rušenja kompletnih sistema. Zato smo predložili da se pre svega tehnologija prilagodi nastalim klimatskim promenama. Tražili smo prvo da se podižu zasadi sa protivgradnim mrežama, jer te protivgradne mreže štite ne samo od grada već i od ožegotina, lakša je zaštita, obavezno je i intenzivno đubrenje. Ove godine je bilo prisutno i zmrzavanje od ranih prolećnih mrazeva za šta se preporučuju anti frost sistemi.

Šta mislite o potrebi reonizacije proizvodnje voćnih vrsta u Srbiji?

Ja sam se 20 godina borio da Ministarstvo uradi ne samo voćarsku nego i reonizaciju svih biljnih vrsta. Sada je raspisan konkurs u okviru Ministarstva, za reonizaciju u voćarstvu, i Poljoprivredni fakultet, Departman za voćarstvo je konkurisao. Na osnovu reonizacije će se dati preporuka koje voćne vrste, koje sorte, koje podloge daju najbolje rezultate u odgovarajućim agroekološkim uslovima. Suočeni smo sa činjenicom da se u Vojvodini u poslednjih 4-5 godina naglo podižu zasadi maline. To nisu agroekološki uslovi za proizvodnju maline, i ova 2017. godina, upravo je pokazala, da je sa pojavom visokih temperatura i niskom relativnom vlažnošću, došlo do sušenja izdanaka i propadanja. Tačno se zna u kojim agroekološkim uslovima koja voćna vrsta daje najbolje rezultate. Kada govorimo već o malini, ona daje najbolje rezultate u uslovima Ivanjice, Arilja, u mestima gde je visoka relativna vlažnost. Borovnici pogoduju kisela zemljišta. Višnja je karakteristična za područje Prokuplja, orah dobro uspeva u Istočnoj Srbiji. Na osnovu reonizacije, čija će izrada trajati nekih 30 meseci, moći će se odrediti podsticaji za one voćne vrste koje daju najbolje rezultate u tim agroekološkim uslovima.

Kakav je Vaš stav o izvozu jabuka u Rusiju, i problemima koji se javljaju prilikom izvoza? Da li je naše voće dovoljno kvalitetno za izvoz?

To je čest problem koji se pojavljuje. Na rusko tržište izvozimo jabuke. Od ukupnog izvoza koji iznosi 220.000 tona sigurno 80% ide tamo. Rusi vole jabuku iz Srbije jer je ona izuzetnog kvaliteta bilo da govorimo o suvoj materiji, krupnoći plodova, njenom pakovanju. Ipak, ode i nekvalitetna jabuka kada dolazi do reexporta. Tačno je da su prinosi viši i da su povećane površine pod jabukom. Najveća zamerka je to što su u jabukama pronađeni pesticidi. Znam da odgovorne kompanije o tome itekako vode računa. Način kako se sve to može prevazići je, na primer, da se donese zakon o integralnoj proizvodnji u okviru koje bi se vodila kompletna evidencija korišćenih pesticida. Postoje i sertifikacione kuće koje kontrolišu sam kvalitet. Veliki problem je što niko nije još krenuo u ozbiljniju zaštitu jabuke sistemom feromona-sistem konfuzije. To ne može da uradi jedan proizvođač nego bar njih 95 odsto. Mislim da smo u proizvodnji jabuke jako konkurentni sa EU pošto imamo visoke prinose i kvalitet.

Dopisni ste član Akademije inženjerskih nauka Srbije i član akademskog Odbora za selo Srpske Akademije nauka i umetnosti, a i veoma aktivni na temu zadrugarstva. Mogu li se naši proizvođači „naučiti“ da se udružuju? Ima li pozitivnih primera udruživanja u oblasti voćarstva?

Organizovani su okrugli stolovi i savetovanja sa učešćem voćarskih stučnjaka iz Srbije, a kako bi uticali na širenje predloženih mera i modela za razvoj poljoprivrede i voćarstva. Mi govorimo da je poljoprivreda značajna grana u privredi, ali pogledajte BDP države gde poljoprivreda učestvuje sa 12-13%. A kada pogledate koliki je budžet to je uvek oko 5-6%. Mislim da udeo nove tehnologije nije zaživeo u svim oblastima. Smatram da je najveća smetnja razvoju poljoprivrede stočarstvo, jer nema jake poljoprivrede bez jakog stočarstva. Održali smo i veliki broj predavanja na temu unapređenja poljoprivrede u brdsko-planinskim predelima, preko obrazovanja za modernu poljoprivredu, razvoj turizma, obnovljivih obnovljivih izvora energije. Predlog mera smo uputili Ministarstvu za poljoprivredu RS. Ministarstvo za regionalni razvoj je prepoznalo problem zadrugarstva. Ne možemo biti konkurentni bez udruživanja. U Srbiji preko 75% zadruga ima do 5 ha, a oni jedino mogu biti rentabilni ako se udruže. Da, potrebno je da se država umeša u taj problem, tj. da podrži udruživanje. Na primer, u Slankamenu su se u zadrugu udružila 43 voćarska proizvođača, potpuno samostalno, i primer su ostalima kako treba da se udruže i organizuju. Posle raspisivanja konkursa Ministarstva, za sredstva, sve je više ljudi počelo da se udružuje sa ciljem da ostvare sredstva od države koja su već obezbeđena. Sredstva se daju za unapređivanje tehnologije proizvodnje, prerade i plasmana tih proizvoda. Pogledajte šta rade u razvijenijim zemljama Evrope, to su porodične firme okrenute radno-intenzivnoj proizvodnji. Smatram da je glavni nedostatak dobrom funkcinisanju zadruga loša infrastruktura, kao i nedostatak znanja o novoj tehnologiji.

Jedan ste od pobornika primene biljnih stimulatora u biljnoj proizvodnji. Recite nam nešto više o tome.

Pre 15 godina krenuli smo sa ispitivanjem primene biljnih regulatora rasta u biljnoj proizvodnji, i rekao bih da je u Srbiji napravljen pomak po tom pitanju. Regulatori rasta su se najviše primenjivali proređivanjem plodova gde se napravio pomak u toj tehnologiji. Mislim da je na Departmanu za voćarstvo, ekipa sa kojom radim, dosta odradila i ima i svoj priznati preparat. Srbija je baš dosta odmakla u ovoj tehnologiji, a jedino je problem što u Ministarstvu nemaju komisiju za registrovanje tih preparata i ja ću verovatno na sledećem okruglom stolu tražiti da se formira ta komisija i naprave pravilnici kako bi legalno i dobro mogli da se koriste preparati.

Počinje nam nova sezona. Šta je Vaš savet i preporuka za proizvođače voća?

Dobro je da se poljoprivredni proizvođači u poslednje vreme pre podizanja novih zasada konsultuju sa ljudima iz struke. Važno je da izaberu dobre agroekološke uslove za proizvodnju određene biljne vrste. Da urade dobru pripremu zemljišta, analizu zemljišta, obrate posebnu pažnju na sortu koju će gajiti. Ako se tu pogreši, biće u problemu. Ako se sve dobro uradi, a ne upotrebi se dobar sadni materijal, biće u problemu. Treba da traže garanciju za sadni materijal koji upotrebljavaju od proizvođača. Bez sortne ispravnosti ne treba počinjati proizvodnju. Bolje je podići i 1 ha savremenog zasada nego ekstenzivne bez protivgradne mreže proizvodnje jer se to daleko više isplati. Već je u 3. godini veća zarada. Jabuka je jako atraktivna kao i kruška, dunja.

Svetski dan jabuke bio je 20.oktobra. Zašto je taj dan važan?

Jabuka je još u istoriji igrala jako važnu ulogu, poznate su razne legende o tom voću. „Držati na rukama ceo svet kao jabuku“ stihovi su pesme. Nama je to danas itekako potrebno kada se svet nalazi u jednoj velikoj krizi, punoj nemira, migracija. Jabuka je simbol zdravlja, lepote. Pored vitamina i minerala jabuka sadrži i dosta antioksidanata, antocijana. Sve više se stvaraju jabuke koje imaju crvenu pokožicu i mezokarp. To su sorte zaštićene na Zapadu. Poznato je da jabuka u tradiciji, prati svakog pojedinca od rađanja, preko venčanja do smrti. Posebno je značajna u običajima vezanim za venčanje. Jabuka se daje kao poklon, dar. Simbol je prijateljstva i izjave ljubavi. Zelena jabuka je simbol zdravlja. U svetu se proizvede preko 70 miliona tona jabuka u čemu prednjače Kina i Poljska.

Bilten "Za našu zemlju", broj 59, novembar 2017.