Aleksandra Bundalo

Završili ste poljoprivredni fakultet smer zaštite bilja i masterirali ste na smeru organske poljoprivrede. Kako ste se Vi kao agronom obreli u medijima?

Kao i većina mojih kolega po završetku studija, nisam lako mogla da nađem posao u struci. Bila sam nezaposlena 3,5 godine. U tom periodu sam postala mama jednog dečaka i radila sam na sebi tako što sam usavršavala rad na računaru i učila strani jezik. Tada nije bilo internet portala na kojima kao danas mogu brzo da se pregledaju oglasi za posao, ali je zato izlazio časopis koji se zvao „Poslovi“ u kome sam pročitala oglas da se traži 5 pripravnika u Radio-televiziji Novi Sad u Informativnom program na srpskom jeziku, a između ostalog jedno mesto je bilo traženo i za oblast poljoprivrede. Pored toga tražili su i 2 pripravnika za vođenje programa na radiju na srpskom jeziku. Odlučila sam da se prijavim na konkurs. Imali smo različita testiranja pred komisijama kao što je audio-vizuelni test, test opšte kulture, test sačinjavanja važnih informacija. To je sve za mene bilo potpuno nepoznato i novo pomislila sam „Šta ja ovde tražim?“. Kamere, svetlo, veliki broj urednika... kada sam trebala da pročitam vest o Vladi i zakonskim aktima imala sam tremu, ali sam sve to nekako odradila nakon čega sam dva meseca čekala rezultate konkursa. Kada su me iz Radio televizije Novi Sad pozvali i rekli da sam primljena na posao na neodređeno vreme bila sam zatečena, mislila sam da je to nemoguće. Između tri stotine kandidata koliko je tada mladih akademaca apliciralo među kandidatima koji su izabrani, nas 7, bila sam i ja. Ugovor na neodređeno vreme potpisala sam 06. novembra 2004. godine.

Ljudi iz poljoprivrede Vas najčešće znaju iz emisije Brazde, a poslednjih godina i iz emisije Agromozaik koju i vodite i uređujete, kao i nove svakodnevne emisije Agrodnevnik. Šta nam možete reći o tim emisijama?

Kao novinar početnik, prvo sam radila osnovne informativne poslove, kako bih učila novinarski zanat. Moj mentor Ratko Bojić, urednik koji mi je bio dodeljen je prepoznao moj afinitet prema poljoprivredi i ja sam zahvaljujući njemu već 12. decembra 2004. godine, posle samo mesec dana rada ušla u studio i počela da vodim emisiju Brazde koja se u to vreme uz Dnevnik u 17 časova Radio Televizije Novi Sad prenosila na programima RTS -a. To je za mene bio veliki zadatak, izazov i obaveza i odgovornost da posle samo mesec dana rada, vodim uživo program koji će se prenositi preko RTS -a. Od tada do danas vodim tu emisiju,smenjujem se sa kolegama, ona se radi uživo, stručna je, informativna, aktuelna. Dovodimo sagovornike, imamo priloge i razgovaramo o aktuelnim temama iz poljoprivrede. Što se tiče druge emisije koju ste pomenuli, Agromozaika, ona je startovala 05. marta 2009. godine. Smatrali smo da treba da imamo emisiju polusatnog trajanja, da se smenjuje sa Brazdama. Znači, subotom je išao Agromozaik u polusatnom trajanju. Kolažnog je tipa, tv format. Imali smo takav koncept da se obuhvate sve oblasti poljoprivredne proizvodnje, nije reč o studijskoj emisiji, montira se, a voditelji najave daju sa terena. Baš ta slika sa terena daje još bliže informacije o trenutnom stanju recimo kakvo je na njivama. Agromozaik sada traje sat vremena i na programu je nedeljom i smenjuje se sa emisijom Brazde u istom terminu za emitovanje od 10 sati. A sada još novina, 2014. godine uvodimo dnevnu poljoprivrednu emisiju Agrodnevnik, koja se emituje svakim radnim danom od 15h, jer smo smatrali da informacije poljoprivrednicima nedostaju, a mnogo toga značajnog za agrar se desi u međuvremenu tokom nedelje.

Šta poljoprivredni proizvođači očekuju od medija, kakve informacije?

Iz mog iskustva kada dođete na teren, vidite da je svaka proizvodnja specifična kao i problemi. Poljoprivredni proizvođači rado govore o svojim problemima. Onda smo mi, reporter na zadatku, da našoj ciljnoj grupi individualnim poljoprivrednim proizvođačima potražimo odgovor. Trudimo se zaista da budemo korektni i da dođemo do tačnog odgovora koji je njima bitan. Zašto kasne podsticaji, zašto je niska otkupna cena, samo su neka od pitanja na koja tražimo odgovor. Sigurno da nismo uvek u potpunosti uspeli u toj svojoj nameri, ali smo se trudili. Mogu da kažem da nije lako. Ali opet nema zaustavljanja. Moramo da pokušamo, jer samo tako ćemo stići do cilja.

Učestvovali ste u različitim projektima. Imali ste mogućnost i da upoznate Evropske proizvođače. Da li su i koliko Evropski proizvođači različiti od naših, Srpskih?

U oktobru 2015. godine British Council je organizovao medijski put za Belgiju i Holandiju. I svako od polaznika je imao za obavezu da osmisli temu. Te godine su bile aktuelne kvote na mleko koje su bile ukinute i ta kriza se počela odražavati i kod nas i u EU. Zato sam upravo delegirala temu „Mlečna kriza u Evropskoj Uniji“ kako bih mogla da radim komparacije. To putovanje je na mene zaista ostavilo veliki utisak. Ne samo u smislu izvršavanja radnog zadatka, da napravim polusatnu emisiju, nego baš da vidim šta je Evropska unija, šta je Evropski farmer i na koji način oni to rade. Ono što naši farmeri, proizvođači mleka moraju da znaju jeste to da je proizvodnja mleka u Evropskoj uniji generacijski posao. Da se kapital ne stiče za godinu dana, nego za deceniju i više i da je to porodični posao. Osim toga što se bave proizvodnjom mleka, evropskim farmerima to nije jedina delatnost bave se i preradom sira, uključujući i seoski turizam. Po mom mišljenju ni domaći farmeri ne mogu da žive samo od proizvodnje mleka. Moraju se baviti i dodatnim poslovima kao i njihove kolege u EU.

Koliko je Srpski proizvođač spreman da primi i primeni sve informacije, naučne činjenice, savete koji se putem medija prenose?

Ima razlike među poljoprivrednim proizvođačima što se tiče načina razmišljanja. Ima i dalje onih koji kažu: „Tako je moj deda radio, tako ću i ja da radim“, do onih poljoprivednih proizvođača da kažem do 40 godina, koji koriste android aplikacije, prate sve što je dostupno online, koriste društvene mreže, razmenjuju informacije, koji su svesni da moraju biti partneri u poslu sa otkupljivačima. Radujem se što ima sve više poljoprivrednika koji slušaju savete agronoma i koji su spremni i odvažni da primenjuju pravila nauke i struke na svojim gazdinstvima.

Kakav bi bio Vaš zaključak o poljoprivredi nakon 13 godina rada?

Ne mogu da budem zadovoljna, jer prema raspoloživim podacima vrednost izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iz Srbije iznosi 3-3,5 milijarde dolara, a imamo izuzetne agroekološke uslove za bavljenje poljoprivredom. Često navodim primer Holandije i podatak da je u zemlji lala izvoz agrarnih proizvoda vredan 70 milijardi dolara. Holandija je površinski, veličine kao Vojvodina i nema idealne klimatske i zemljišne uslove za poljoprivredu kao naša zemlja. Zašto je to tako? Treba svi da se zapitamo.

Kako se po Vama to može promeniti? Šta treba uraditi?

Ako nam je razvoj poljoprivrede prioritet potrebno je i više novca da se slije u agrarnu kasu. Shodno tome koliko poljoprivreda doprinosi rastu BDP-a treba i da imamo podsticajnih sredstava za naše poljoprivrednike što je po meni ključno. Druga neophodna stvar je davanje prioriteta primeni nauke i struke, a prilika je i da pozdravim odluku Vlade da se akcenat stavi na primenu inovacionih tehnologija, jer se upravo korišćenjem inovacionih tehnologija, različitih softvera mogu ostvariti velike uštede u poljoprivrednoj proizvodnji. I treće poljoprivredni proizvođači moraju da budu svesni toga, da smo kao država opredeljeni Evropskim integracijama, da ih čeka surova utakmica na evropskom tržištu, da moraju biti otvoreni da usvajaju nova znanja i da više rade. Drugačije ne ide.

Setvom uljane repice, a uskoro i setvom strnih žita počinje nova sezona. Šta biste savetovali poljoprivrednim proizvođačima?

Moraju da znaju tehnologiju proizvodnje date biljne vrste. Kada je reč o uljanoj repici bitno je poštovanje plodoreda, neophodno je znati šta je bio predusev, treba raditi agrohemijsku analizu zemljišta, da se vidi gde se nalaze mikro i makro elementi, pravilno izvršiti odabir semena, zadovoljavajuće klijavosti, kvalitetno obraditi zemljište. Znači prvo treba da stvorimo adekvatne preduslove za klijanje i nicanje useva, a potom da sprovodimo sve one agrotehničke mere koje zahteva ta biljna vrsta. Dodala bih da je za start važno i đubrenje. Evo sada je optimalni rok za setvu uljane repice. Optimalni setveni agrorok se mora poštovati uz napomenu da se prate i aktuelne vremenske prilike da li dozvoljavaju da se započne setva te uljarice.

Koji je Vaš savet kao agronoma, a koji kao novinara?

Moram priznati da je za mene teško razdvojiti savet koji dajem kao novinar od saveta koji dajem kao agronom. Imam osećaj kada sam u studiju ili pišem tekst, radim reportažu, da u meni uvek govori ono agronomski i često se pitam da li poljoprivrednici primete koliko je meni važno da to što im prenosim od informacija da i primenjuju na svojim gazdinstvima. Poljoprivredni proizvođači kako bi bili konkuretniji treba da koriste sva podsticajna sredstva koja su im na raspolaganju na pokrajinskom i republičkom nivou, da ekonomski razmišljaju, prate dešavanja na tržištu, da gledaju i informišu se o tome kako posluju evropski farmeri, da preslikaju dobre modele i primene ih na svojim gazdinstvima. Takođe poljoprivrednici treba da razmišljaju i u prelasku na intenzivne grane poljoprivredne proizvodnje gde je veći i brži obrt kapitala. Udruživanje je takođe nešto na čemu poljoprivrednici treba da rade. Mislim da bi podrška osnivanju agroklastera u Srbiji doprinela tome da se svi subjekti u komplementarnoj delatnosti kao što je poljoprivreda više povežu. Taj inovativni model udruživanja razvijen svet je odavno prepoznao. Mi smo u tom poslu na početku i lično mislim da na tome treba poraditi i informisati naše poljoprivrednike zbog čega je važno da budu deo agroklastera.

Bilten "Za našu zemlju", broj 57, septembar 2017.