Prof. dr Mirko Babić

Šta ste sve radili u toku svog radnog veka, na kojim projektima i šta je naročito važno da znaju poljoprivredni proizvođači?

Jedno vreme sam radio kao šef energane u Žablju gde sam stekao

dragoceno trogodišnje iskustvo u energetskim procesima. Završio sam termo-energetsko mašinstvo i procesnu tehniku na Mašinskom fakultetu u Novom Sadu, današnjem FTN.

Kao uvod o značaju procesne tehnike bih izneo rezultate FAO istraživanja koje je pokazalo da se u zemljama u razvoju gubi preko 30% hrane zbog neadekvatnog tretmana nakon proizvedenih poljoprivrednih proizvoda,pre nego što se upotrebe. Jako je važno da se realizovana poljoprivredna proizvodnja uvek dobro i adekvatno sačuva do upotrebe u proizvodnji ili same prodaje na tržištu. Nakon ubiranja plodova sledi sušenje, centralna procesna radnja u posleubirajućim procesima, ali tu je i niz drugih postupaka koji služe da se sačuva hrana.

Vi ste 40 godina u procesnom inžinjerstvu,šta je po Vama najvažnija oblast koja Vam je „prirasla srcu“?

To su dve tehnologije sušenja. Jednom koja se bavi sušenjem zrna sam se prvenstveno bavio u prvom periodu, znači radom velikih sušara, silosa, pa i manjih, farmerskih sušara.

Na ovim poslovima sam radio i kao naučnik i kao inženjer. Predlagali smo, pratili, šta bi se moglo unaprediti. Druga oblast kojom se bavim dvadesetak godina je tehnologija sušenja voća i povrća. Obe ove oblasti sušenja radio sam zajedno sa prof. Ljiljanom Babić i drugim saradnicima tokom karijere.

Svaki način konzervacije voća i povrća poboljšava i samu osnovnu proizvodnju. Ako se valorizacija izvede na pravi način, to je preduslov za isplativu voćarsku i vinogradarsku proizvodnju.

Poljoprivreda sama za sebe ne može da postoji. Zagovornik sam ideje da su poljoprivreda i prehrambeno inženjerstvo jedna funkcionalna celina. Ako nemamo saradnju ta dva dela imaćemo bez sumnje skuplji konačni proizvod. Naročito u oblasti voća i povrća ima dosta prostora da se odnosi poprave, da se osim sušenja i drugi postupci poboljšaju kao što je na primer zaštita i produženje trajanja svežeg proizvoda.

Agronomi često smatraju da je lakše proizvesti na njivi zrno ili voće nego ga sačuvati u nekom periodu od godinu dana, a da on ne izgubi ni kvalitativna ni kvantitativna svojstva. Kakvo je Vaše mišljenje, da li se i dalje prave greške iako imamo dostupne sve informacije šta bi i kako trebalo raditi?

I dalje su prisutne značajne greške u izboru opreme. Naime, međusobno poređenje sušara za zrno je vrlo delikatno jer vrlo često kažu: „Moja sušara ima kapacitet 10 t/h“, a pritom zanemare ostale parametre koji su uslov takvog kapaciteta. Drugi Vam pak ponudi sušaru duplo jeftiniju, a kaže da je istog tog kapaciteta. I on zanemari svoje parametre. Tako da naivan kupac, koji se vodi samo faktorom cene, može lako i ozbiljno da pogreši. Sam kapacitet je velika varka! Ne sme se gledati samo jedan parametar nego treba uzeti u obzir sve. Od kapaciteta, početne i krajnje vlažnosti zrna, materijala sušenja, preko vrste materijala od kog je napravljenja sušara, načina regulacije i upravljanja sušarom, senzorike koja je postavljena, bezbednosnih elemenata, potrošnje energije i niza drugih informacija. Kupovina sušare i prateće opreme je vrlo kompleksan posao.

Pravi ponuđači, a imamo ih više na ovom tržištu opreme, znaju da se bore za svoje kupce, jer su im oni referenca za naredne kupce i zbog toga će sve odraditi kako treba da zadovolje svoje kupce. Ali ima i onih koji se ne ponašaju tako, pa treba biti oprezan.

Kako biste opisali priču o OIE, njihovu primenu u privredi i poljoprivredi s obzirom da ste se i time bavili?

Celokupna oblast OIE je nešto što je neminovnost i u svetu i kod nas. Ja se time bavim od prve godine kada sam došao na univerzitet. Odmah na početku karijere imali smo dva prototipa koje smo uradili, a oni se još uvek nalaze u Poljoprivrednoj školi u Futogu. Jedan prototip gasifikatora biomase što je specifična tema, više naučna nego sa masovnom primenom. I druga ciklonsko ložište za usitnjenu slamu koju smo ložili. Od tada ne prestajemo da se bavimo tom oblašću i to posebno energijom iz biomase. Imamo i lep rad na temu ložišta sa cepanicama. To smo radili zajedno sa Nemcima. Profesor Martinov sa FTN-a i ja zajedno.

Imamo i rešenja za solarno zagrevanje vazduha sušara koja su primenjena u praksi. Pri svakoj primeni OIE imamo veća investiciona ulaganje po kilovatu nego što je na gas ili ugalj, ali država ima obavezu i prema EU da poveća udeo OIE u proizvodnji sopstvene energije. Ako sami u okviru Vaše firme proizvedete neku energiju i koristite je za nešto to se ne priznaje. To je dobro sa strane države koja želi da odredi i kvantifikuje energiju, a sa druge strane mislim da i zatvorenim procesima, gde se OIE koriste za sopstvene potrebe, treba dodeliti subvencije. Mogu se napraviti i u tom aspektu veće uštede, smanjenje upotrebe fosilnih goriva...

Na žalost nisam baš veliki optimista da će se to menjati. Želja je da se ima jasna kvantifikacija proizvodnje energije. Kada sam pre 15 godina posetio proizvođača povrća Lazu Đukića iz Gospođinaca, čuo sam da ima plastenike i da ih nekako greje. Želeo sam da ga ubedim da koristi biomasu.

Međutim on je meni počeo objašnjavati da treba koristiti biomasu. Znači, ja hteo njega da ubedim, a na kraju je on meni održao predavanje. On je iz celog atara Gospođinaca prikupio biomasu tako što je napravio adekvatnu tehniku za prikupljanje, baliranje, prenošenje, skladištenje, loženje... To je jedan lep primer kako se bez subvencija on sam odlučio za OIE. To su naravno investicije kojima treba duže vreme da se isplate, a vrede itekako.

Bio sam radostan kada sam video da se ljudi odlučuju za OIE, ne čekajući podršku države.

Poznati ste kao prvi čovek organizovanja grupe ljudi iz zemlje i regiona na temu procesna tehnika i energetika u poljoprivredi. Koliko ste imali tih domaćih PTEP-ova i koja je ideja bila za INOPTEP-ove?

Mogu da kažem da se svih ovih godina tražio entuzijazam. Da toga nije bilo ne bismo organizovali ovoliko savetovanja. Iduće godine organizujemo 30. savetovanje PTEP . Znači trideset godina, svake godine za redom, bez prekida mi to organizujemo. Čak I u godini bombardovanja, smo isti I održali samo sa malim zakašnjenjem.

Ove godine je bio u Vršcu, sa vrlo raznovrsnim sadržajima od seminara, obuka, priča, diskusija do predavanja, iznošenja naučnih rezultata i rezultata iz prakse. Održan je i jubilarni 5. INOPTEP . Imali smo 66 stranaca od Irana, do Italije, Nemačke, iz 16 zemalja, kao direktnih učesnika na skupu. Bilo je 160 radova, čiji su autori bili iz 21 zemlje. Ukupno je bilo 175 učesnika konferencije. Čak smo imali i autorku iz Indije koja je pisala za Italiju.

Naročito nas je prepoznao Bolonjski Univerzitet koji je slao dosta radova. Imamo i redovne učesnike iz Poljske, Mađarske, Rumunije, Hrvatske, Slovačke, Bugarske. Ove godine imali smo neobično veliki broj učesnika iz Turske, dvadeset pet ih je fizički bilo prisutno, a prezentovali su oko 40 radova. Nadam se da su naši, domaći mladi naučnici koji su pratili strance, a i sami pričali imali priliku da prošire i unaprede svoja znanja. Komunikacija je izuzetno produktivna za sve!

Jako dobra spona između prakse i privrede je važna. Koliko za ovih 30 godina, sve što se nađe u naučnim radovima se zaista i primenjuje u praksi?

Mlađim saradnicima stalno govorim da Univerzitetski nastavnik, asistent, mora biti posvećen različitim stvarima. Ne može da kaže nastava mi je samo važna. Smatram da u malim zemljama kao što je i Srbija, Univerziteti moraju više biti okrenuti i povezani sa praksom. Jedino tako može mladi naučnik dodatno da uči i da se razvija.

Pragmatičnost nauke mora biti prioritet,a ne samo da se objavljuju radovi. Stalni kontakt je obavezan. Važno je da inženjerska nauka, tehničke, agronomske, prehrambene oblasti imaju odnos sa praksom.

Nekada na Tehnološkom fakultetu u Novom Sadu nije bilo profesora kojinije mogao da kaže: „E, ona fabrika je „moja“ ili da nije učestvovao u nekom aspektu u radu fabrika. Bojim se da danas to nestaje. Imamo jako dobro opremljene laboratorije, ali treba da bude više prakse po meni. Što se tiče proteklih 30 godina veliki broj radova je direktno uticao na poboljšanja i unapređenja. Treba istaći da su se na našim savetovanjima praksi prenosila i nova znanja i tehnologije iz celog sveta. Transfer znanja u praksu bio je i ostao osnovno obeležje našeg PTEP -a.

Imate mlad tim. Da li su oni prepoznali Vaše postulate?

Oni pokušavaju i trude se da me slušaju. Ali ne smeju posustati. Deluje možda na prvi pogled diktatorski, ali potrebno je nekada reći da se mora sarađivati sa praksom ako se želi biti istinski naučnik u inženjerskim disciplinama.

Država, na žalost, sada kaže ne morate da sarađujete sa praksom.

Sada se to ne traži.

Šta biste proizvođačima, budućim vlasnicima malih pogona, savetovali?

Ja i moj saradnik Ivan Pavkov, docent bili smo mentori studentskog tima, koji je bio pobednik Nacionalnog takmičenja studentskih timova u prehrambenim tehnologijama i kao takvi smo bili na Evropskom takmičenju u Parizu pre 2,5 godine. Naš studentski tim je prezentovao „plum pralina“, koje smo napravili. Jedan član žirija, koji je inače bio predstavnik Evropske komisije u žiriju, pohvalio je naš proizvod, ali je kritikovao naše nastojanje da proizvod bude što jeftiniji rečima (parafraziram): „Novi proizvod mora biti skup! Ako nema takvog proizvoda na tržištu, ako smatrate da će biti prihvaćen, ako je dobar treba da bude skup!“ To me je razmrdalo!

Mi tražimo da uvek proizvod bude što jeftiniji, ali ja bih to razvrstao na dve grupe proizvoda. Ako se pravi proizvod kakav već postoji — mora biti jeftiniji, a ako je nešto novo treba biti „skupo“, ali naravno i u skladu sa potražnjom. Ako primera radi pravite hleb u selu, gde već postoji pekara, vi morate biti jeftiniji za dinar kako bi dolazili kupci kod Vas. Ili se možete odlučiti za opciju da napravite nešto novo, novu vrstu hleba, pa da dolaze samo kod Vas da vide i probaju taj hleb koji samo Vi pravite! Razvijajte kreativnost! Razvijajte nešto novo!

Mladi, start up programi u selu i malim gradovima važno je da budu u domenu inovativnih, novih proizvoda.

Naravno, za svaki proces nije dovoljno imati tehnološkog, tehničkog I inženjerskog znanja jako je bitno i poznavanje tržišta i konekcija sa ljudima kako bismo uspeli, zaključuje Mirko.

 

Bilten "Za našu zemlju", broj 53, Maj 2017.