Značaj poznavanja tržišnih kretanja cena useva

Bitno je, čak neophodno, da poljoprivredni proizvođači pored svojih redovnih obaveza budu upućeni u tržišna kretanja cena useva što bi im poslužilo kao smernice za buduće poslovanje. Iz tog razloga je od izuzetnog značaja da se poljoprivrednim proizvođačima približi koncept funkcionisanja berze, što najbolje može da učini naš sagovornik, Žarko Galetin, direktor Produktne berze iz Novog Sada.

Činjenica je da je prošla godina bila teška pa je shodno tome bilo teško i predviđanje. Kako ste procenili cene kukuruza, soje, pšenice, odnosno berzanskih roba sa kojima Vi radite, a u odnosu na očekivanja proizvođača i koja su Vaša lična očekivanja bila u poređenju sa svetskim cenama?

Priču o tržištima generalno uvek počinjemo sagledavanjem proizvodno -potrošnog bilansa kako na nivou svetske proizvodnje odnosno potrošnje tako i na nivou regionalnih bilansa pa i domaćih bilansa. Kada sagledamo ta tri nivoa proizvodno-potrošnih bilansa to nam daje već sliku i objašnjenje zašto se na tržištu dešavalo to što se dešavalo. Kalendarsku 2014. godinu moramo podeliti na dva dela. Prvi deo je bio  refleksija prinosa bilansa iz 2013. godine. Ekonomska godina za poljoprivredne kulture  prelazi iz jedne u drugu godinu, te tako kalendarsku prvu polovinu godine moramo sagledati sa aspekta dešavanja iz druge polovine 2013. godine, dok druga polovina naravno nosi obeležja dešavanja iz 2014. godine. Možemo konstatovati da smo imali relativno mirnu godinu sa aspekta cenovnih dešavanja što podrazumeva da nismo imali nekih  ekstremnih cenovnih skokova ili padova. Cene su se kretale u relativno uskim cenovnim okvirima. Pod tim se podrazumeva da postoje sezonske promene cena, sezonski pikovi koji su godinama, kada imamo stabilne bilanse, relativno predvidivi i očekivani. Ali kada imamo tako relativno  stabilne bilanse i stabilne prinose kod osnovnih primarnih poljoprivrednih kultura tada ne možemo da očekujemo dobre cene. Osnovno tržišno pravilo je da kada imate veliku ponudu i malu tražnju u odnosu na tražnju koja je relativno stabilna i predvidiva, imate više cene roba, a kada imate veliku ponudu imate relativno niske cene.

Tu smo situaciju imali u 2014. godini i relativni cenovni okvir je bio mali. Kod tržišta pšenice, cena se mereći najvišu u odnosu na najnižu, kretala negde oko 35%, kod kukuruza 40-45%. Neke veće oscilacije zabeležene su samo na tržištu soje gde je ta razlika bila i do 70%. Ali iako izgleda da su to velike razlike u ceni, kada se sagleda ponašanje tržišnih učesnika koji su  očekivali da će se desiti to što se i desilo sa cenama, znalo se kada će cenovni pikovi doći i kada će cene  tih roba biti najniže. Najniže cene su uvek u vreme skidanja useva kada je pritisak ponude najveći, a sezonski zavisi od kulture do kulture. Najviše vrednosti se dostižu kod pšenice krajem kalendarske godine, a kod kukuruza sredinom prvog kvartala kalendarske godine. Kasnije, zavisno  od očekivanja prinosa useva u narednoj ekonomskoj godini, tržište se ponaša tako što, ako se proceni da su očekivani prinosi dobri, cena se smiruje i pada, a ako su očekivanja da će ekonomska godina biti loša na osnovu sagledavanja vegetativne kondicije useva koji još nisu za skidanje pre žetve, onda cena počinje da raste. U 2014. godini, kao godini sa boljim prinosima u odnosu na prosečnu 2013. godinu, te relacije nam nisu dale za pravo da očekujemo da će cene biti ekstremno visoke i ja verujem da su one bile ispod očekivanja naših poljoprivrednih proizvođača. Ne treba zaboraviti da smo od 2008.  do 2015. godine imali vrlo izražena tri cenovna pika, tri godine sa izuzetno visokom cenama što je prouzrokovano krizom hrane u svetu, pogotovo u siromašnim zemljama ekvatorijalne Afrike 2008. godine, kraj 2010. i sredina 2011. godine. U jednom trenutku smo imali i cenu soje od preko 700 dolara po toni, cenu kukuruza i pšenice sa takođe izuzetno visokim vrednostima.

Taj period je prošao, ali opšti nivo cena se svakako pomerio na jedan viši nivo cena tako da ne možemo očekivati ekstremno niske cene čak ni onda kada imamo rekordne prinose kao što smo imali prošle godine. Te ekstremno niske cene koje su se dešavale pre 7 i 10 godina, ispod 100 dolara za tonu, bilo da se radi o kukuruzu ili pšenici, je prošlo vreme ali cene će i dalje varirati u skladu sa bilansnim relacijama ponude i tražnje na jednom relativno višem nivou.

Šta nam možete reći o berzama u svetu i njihovom uticaju na kretanje cena u našoj zemlji?

Kada kažemo svetske berze pre svega mislimo na berzu u Čikagu, Matif i berzu u Budimpešti, koju uzimamo kao referentnu za ovaj region. Moramo imati na umu da su to terminske robne berze, fjučers berze. One rade sa izvedenim hartijama od vrednosti koje u svojoj podlozi imaju robu.

Kada kažemo cena u Čikagu obavezno moramo da kažemo koji je to fjučers, koji je to terminski ugovor, na koji mesec se odnosi. Mi trenutno analiziramo fjučers i ugovor za mart mesec što znači da je to cena fjučers ugovora za koju je vlasnik ugovora spreman da plati pšenicu po ceni koja će biti u martu mesecu. On je već sada spreman da to plati. A cena na tom fjučers tržištu će se do tada svakako menjati. Te cene nisu u potpunosti uporedive sa cenama na spot tržištu. Međutim one jesu indikativne. Kada se pogledaju trendovi i tendencije na svetskom tržištu, na Čikaškoj berzi, koja je najveća svetska terminska robna berza, indikativno je šta će se dešavati na našem tržištu. To naravno ne znači da je cena koja je sada na Čikaškoj berzi u potpunosti odgovarajuća sa cenom na spot tržištu kod nas, jer su to pomalo neuporedivi podaci, ali ako vidimo promene cena na Čikaškoj berzi i na berzi u Matifu, a cenovne korelacije su vrlo jasno izražene, slična će situacija biti na svim berzama, pa i kod nas. Ne može se desiti da dva meseca cena na Čikaškoj berzi raste, a da na Matifu cena pada. Ta tržišta funkcionišu po principu spojenih sudova. I takvo opšte tržišno raspoloženje se prenosi na regionalna i lokalna tržišta, kao što je naše tržište, utoliko pre što je Srbija veliki izvoznik na tržištu žitarica, u regionu apsolutni lider, dok smo na svetskom nivou zapaženi naročito po izvozu kukuruza koji će ove godine biti preko 2,5 milion tona. Moramo da se usaglašavamo sa cenama na među- narodnim tržištima. Takođe treba imati u vidu da su to cene na terminskom tržištu, da se ne može preslikati na naše tržište, ali svakako da je indikativna sa aspekta opšteg tržišnog raspoloženja prema određenoj robi.

Svedoci smo rasta cena pšenice i kukuruza krajem 2014. godine u odnosu na period posle same berbe, žetve. Mnogi su rekli da su dobro prošli sa tim rastom cena. Da li je to zaista tako?

Za sam kraj godine, do novembra, to i može da se kaže. Taj rast, cena pšenice uvek doživljava pred kraj kalendarske godine. Zašto? Zalihe žetve se tad već polako tanje i tada već dolaze druge velike nabavke. Posle dva, tri meseca od žetve, mlinsko-prerađivački kapaciteti su potrošili svoje zalihe i to samo po sebi, usled veće tražnje, dovodi do većeg rasta cena. Kada radimo analizu, ne smemo zaboraviti domaća robna tržišta kao što je naše. Moramo gledati šta se dešava na deviznom i na finansijskim tržištima koja imaju sve veći uticaj na naša tržišta. U poslednje vreme sve je veći uticaj tržišnih faktora na našem robnom tržištu. Konkretan primer je, kada je dinar počeo naglo da gubi vrednost u decembru mesecu pa sve do početka februara. Tada smo imali i nominalan rast cene kukuruza u dinarima, ali kada smo preračunali te vrednosti u dolare videli smo da su cene u realnom padu. To su neke stvari na koje i naši poljoprivredni proizvođači moraju da računaju. Posmatrati robno tržište predstavlja kompleksno sagledavanje svih tržišnih faktora i okolnosti kako bi se doneli realni zaključci.

Šta mislite o odnosu dolara i evra i neverovatnom padu cene nafte sa uticajem na cene berzanskih roba?

Ta tri faktora koja ste naveli su izuzetno značajna, a na međuvalutarnom tržištu svakako imaju uticaj. Primer je, recimo velika kriza 2008. godine. Evro zona još uvek nije izašla iz recesije, SAD su izašle iz recesije, što je prvi razlog zašto je dolar jači u odnosu na evro. Drugi razlog je rusko-ukrajinska kriza koja je prerasla u vojnu krizu, kriza koja se sa aspekta privrednih dešavanja prelila u  blokadu EU prema Rusiji, što je opet imalo povratnog uticaja na neke zemlje iz EU koje su bili veliki spoljno-trgovinski  partneri Rusiji. Treći razlog je nagli pad vrednosti rublje koji je prouzrokovao pad evra baš zbog toga što su to vezana, kompatibilna tržišta. Nagli pad cene sirove nafte je isključivo političke prirode. SAD su preko svojih saveznika izdejstvovale da naprave takvu tržišnu situaciju, da cena sirove nafte padne na najniže vrednosti u poslednjoj deceniji da bi se urušio najveći devizni prihod Rusije kojoj je nafta jedna od najvažnijih izvoznih roba, a sve u cilju slabljenja ruske ekonomije. Sve su to razlozi koji utiču definitivno i na robna tržišta.

Očekivanja da bi cena nafte mogla da dovede do značajnijeg smanjenja cene naftinih derivata, te da bi smanjila kalkulativnu cenu proizvodnje, nije realno očekivanje.

Koje su očekivane cene pšenice, kukuruza i soje u narednom periodu?

Naša očekivanja moramo vezati za prenete bilanse iz 2014. godine. Moram napomenuti da je pšenica odbacila istorijski najveći prinos od 723 miliona tona, kukuruz i soja su na nivou prošlogodišnje proizvodnje koja je takođe bila rekordna. Prinosi kod nas su slični prinosima u svetu. Imali smo prosečan prinos pšenice od 2 miliona i 300 hiljada tona, ali smo zato imali rekordan prinos kukuruza od preko 7,32 miliona tona, prinos soje 550 hiljada tona. Imamo stabilne bilanse na svetskom nivou, imamo stabilne bilanse u regionu, stabilne bilanse u Srbiji i te okolnosti nam ukazuju da ne možemo očekivati, bar ne u prvom delu godine, neke spektakularne promene cena. Sve će biti u granicama relativno očekivanih cena. Gravitaciona cena pšenica  je 230-240 dolara za tonu, kukuruza 150 dolara za tonu, soje 350 dolara za tonu. U martu ćemo imati neke nove informacije o cenama, kada vidimo iz kakve je kondicije izašla pšenica iz zime, koje su površine pod kukuruzom i sojom, kakve ćemo pouke izvući o hibridima kukuruza. To će opredeliti i tržišno ponašanje u drugom delu godine. Povećane zalihe koje prenosimo u ekonomsku 2015/2016. godinu, već pokazuju sigurnost da neće biti nestašice, da će biti stabilan period.

Imamo dobar povratak na tržište kukuruza. Kako vidite naše pojavljivanje na tom tržištu i vidite li našu šansu u izvozu, ne samo žutog kukuruza već i proizvoda dodate vrednosti kao što je recimo skrob?

Sad već imamo jasne podatke da je za prva tri meseca ekonomske godine izveženo oko milion tona u oktobru, novembru i decembru. Taj trend se nastavio u januaru, te imamo vrlo dobru poziciju na izvoznom tržištu kukuruza, a procene su da će to biti oko 2,5 miliona tona za 2014/2015. ekonomsku godinu, što nas ujedno i po kvalitetu vraća u krug najvećih svetskih izvoznika kukuruza. Evropsko tržište je izuzetno zahtevno pa se određeni procenat našeg kukuruza diskvalifikuje kada govorimo o kukuruzu za ljudsku ishranu. Generalno smo prebrodili problem koji smo imali sa aflatoksinom. Pšenica takođe pokazuje sve veće izvozne aspiracije i neke bolje rezultate. U 2014/2015. godini  pšenica neće imati takav izvozni rezultat poput istog iz 2013/2014. godine, kada je prinos bio dosta veći, ali će biti tu negde do milion tona izvoza. U strukturi izvoza našeg agrara, pšenica i kukuruz su u prvih pet najzastupljenijih robnih vrsta. Kukuruz je prvi, najzastupljeniji po vrednosti i količini, dok je pšenica na petom mestu, a malina na drugom. Znači imamo tri primarne poljoprivredne kulture, što svakako nije dobro. Zapravo, bilo bi dobro da kukuruz valorizujemo, da li kroz višefazne prerade, pre svega kroz proizvodnju mesa, mesnih prerađevina, skroba. Pšenica je kod nas  prepoznata samo u  proizvodnji brašna, hleba dok je u svetu ta primena svakako mnogo šira. Kada je reč o soji, njena upotreba je u prehrambenoj, hemijskoj, farmaceutskoj industriji. To su svakako naše šanse i potencijali koji su neiskorišćeni i naravno da je bolje kada bi se Srbija prepoznala kao izvoznik mesa i mesnih prerađevina, a ne kao izvoznik kukuruza, za šta je svakako potrebno vreme i ozbiljniji pristup stočarstvu. Kada postoji dobra osnova, koju mi svakako imamo, mnogo je lakše graditi tu priču.

Produktna berza postoji 55 godina na našem tržištu. Koliko berzama poput Vaše potrošači veruju, traže usluge i konačno, koji je nivo referentnosti ove institucije za cene najvažnijih ratarskih roba?

Sistem po kome funkcioniše Produktna berza je takav da mi prezentujemo cenu koja je referentna, reperna na nekom tržištu. Algoritam berze funkcioniše tako što mi personalizujemo robu  kroz njene elemente kao što su kvalitet, cena, mesto isporuke, utovar, a i sa aspekta prodaje i tražnje. Kada se saglase ti kriterijumi prodaje i tražnje koji se nalaze u nalogu prodaje odnosno tražnje, dolazi do uparivanja naloga i ostvarivanja posla. Cena je dakle postignuta na apsolutno tržištan način. Zbog toga je podatak koji se plasira sa Produktne berze, koja je institut otvaranja cene, tačan. To je najtransparentniji, najtržišniji način postizanja cene. Zbog toga ta  cena ima svoju težinu i ima referencu reperne cene. U vremenu kada  nemamo maksimalno zaštićeno tržište, pre svega sa finansijskim instrumentima,  to dovodi do nekih manipulacija koje mi gledamo da sprečimo kroz pravilnike koje imamo na berzi.  Procenat tih manipulacija je mali, međutim, ako se samo jedan problem pojavi, on se vidi. Produktna berza svake godine usavršava model bezbednosti u samom trgovanju i zbog toga smatram da je Produktna berza najsigurnije mesto trgovanja. Niko naravno nije obavezan da dođe na Produktnu berzu. Na nju dođe onaj ko prepozna svoj interes, a ako Vam kažem da godišnje imamo 1.000 ugovora koji se zatvore preko nas onda je jasno da je Produktna berza institucija u koju ljudi imaju poverenja. Mi naravno želimo da pojačamo interesovanje i interesno sa aspekta učešća u kapitalu, uključimo najveće trgovce, najveće učesnike u strukturu Produktne berze što bi ujedno bio jedan viši kvalitet i svakako bolje poslovanje berze.

Kao berzanski stručnjak, sigurno ste bili i na berzama u Evropi, takođe znate da se otvaraju i specijalizovane berze za trgovinu poljoprivrednim proizvodima, proizvodima u voćarstvu i mesnoj industriji. Koja je realna šansa da u budućnosti realizujemo isto i mogu li naši proizvođači da se uključe u takve tokove tržišnog poslovanja?

To bi bila najlepša priča da mi institucionalno uvedemo sve robe u jedan tako pouzdan, siguran i zaštićen sistem kao što je sistem berzanskog poslovanja. Za to je potrebno pre svega stvoriti  zakonski-institucionalne uslove, da se donese zakon o robnim berzama. Na žalost, poslednji pokušaj nije uspeo. Druga, jako bitna stvar je i to da bi se u povrtarskoj i voćarskoj delatnosti poljoprivredni proizvođači trebalo udružiti u svom nastupu. Stepen njihovog udruživanja je veoma mali. Ne možete izneti robu na berzu koja nema elementarnu dubinu tržišta, robe koje nemaju kontinuitet u količini i kvantitetu i koje se ne mogu standardizovati precizno. Mi imamo problem  sa pšenicom i kukuruzom, a zamislite šta bi se tek desilo sa povrtarskim robama. U svetu takve berze postoje, ali na žalost to nije slučaj kod nas.

februar 2015