VUKOSAV SAKOVIĆ

O tome šta i koliko znači postojanje ovakvog udruženja na nivou države, koliko ono pomaže onima koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom, ali i onima koji se bave prehrambenom i prerađivačkom industrijom, u čemu se napredovalo, a u čemu još uvek domaća poljoprivreda i poljoprivredni proizvođač zaostaje za razvijenim svetom - razgovarali smo sa direktorom Udruženja “Žita Srbije” Vukosavom Sakovićem.

Koji su osnovni ciljevi udruženja imajući u vidu i to da su osnivači istog velike uspešne agro kompanije?

Naš osnovni cilj je unapređenje proizvodnje iz koje treba da postignemo bolje prinose, bolje rezultate i imamo što više da izvozimo.

Od osnivanja Udruženja krenulo se od premise - lokomotiva koja našu privredu vuče u napred jeste izvoz. Jer ukoliko nemamo tržište, bespotrebno bismo proizvodili, gušili bismo sopstvenu proizvodnju jer ne bismo našli kupca za ono što proizvodimo. Iz tog razloga, bez obzira na osnivače Udruženja, koji se pretežno bave izvozom, objektivno se sve naše članice oslanjaju na proizvodnju tako što finansiraju ili organizuju, a neki i sami proizvode.

Članice Udruženja nisu samo izvoznici, već i oni koji se bave primarnom poljoprivrednom proizvodnjom, a mi u Udruženju činimo sve što je u našoj moći da stvorimo bolje uslove za što efikasniju proizvodnju, a posebno da obezbedimo tržište za sve naše ratarske proizvode, a iz toga direktnu korist imaju ne samo članovi Udruženja već svi oni koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom.

Da li je po Vašem mišljenju 2016. jedna od boljih godina kada su u pitanju ratarski usevi i ukoliko da, šta je po Vašem mišljenju uticalo na ovako povoljan ambijent?

Svakako 2016., a ekonomski gledano 2016/2017, jer mi ćemo proizvesti u 2016., a dobar deo tih proizvoda ćemo prodavati 2017., bila je izvanredna po pitanju vremenskih prilika što je bio glavni i osnovni preduslov za obaranje mnogih rekorda u proizvodnji kao što je primer sa pšenicom i ječmom.

Prosečan prinos pšenice prešao je 5 tona, prema prikupljenim podacima to je 5,1 tona po hektaru u celoj Srbiji, nešto iznad 6 tona u Vojvodini, i skoro 5 tona u centralnoj Srbiji. Izvesno je već i to da postoji ozbiljan potencijal u rodu kod suncokreta, soje i naravno kod kukuruza. Kod kukuruza i soje, pretprošla, 2014. godina bila je odlična, a ova prema sadašnjim pokazateljima, bolja je za 10%.

Kada razmišljamo šta je uticalo na ovu povoljnu situaciju, odnosno šta se promenilo, moram reći da je reč o više stvari. Naime, na poljoprivrednu prozvodnju prvenstveno utiče potencijal semena, klima, agrotehnika i ljudi. Kada je seme u pitanju, mi kod svih ratarskih useva imamo jednu izraženu konkurenciju, otvorena smo država te se kod nas može naći puno novih sorti/hibrida, domaćih i stranih, a iz te konkurencije proizvođači biraju ono što je po njihovim kriterijumima za njih najbolje. Naglasio bih da poljoprivrednici kod nas još uvek biraju po prinosima i to je jedan od razloga što prinosi rastu. Imali smo i idealne vremenske prilike za sve useve što se retko dešava, a nikako ne smemo potceniti ni tu činjenicu da imamo mlade poljoprivredne proizvođače, iako često govorimo da je poljoprivreda u rukama staračkih domaćinstava, a to ne odgovara faktičkom stanju na terenu. Zapravo, danas se dobar deo staračkih domaćinstava više čak i ne bavi poljoprivrednom proizvodnjom, oni svoju zemlju izdaju u zakup, a poljoprivredu nose mladi, odvažni ljudi kojima ništa nije strano, koji su stalno na internetu, prate sve što se dešava, slušaju savete i primenjuju ih, znači rade sve ono što je dobro za njih i poljoprivrednu prozvodnju. To je jako bitan faktor koji je uticao na ovako dobre prinose koje smo dobili.

Iako su dobri prinosi dokaz da su ovladali tehnologijom, ima li potrebe za dodatnom edukacijom poljoprivrednih proizvođača, i na šta bi to posebno trebalo da obrate pažnju ukoliko žele još bolje i kvalitetnije prinose?

Naravno, pored semena i tehnologije mora se voditi računa o adekvatnoj primeni mineralnih i veštačkih đubriva i analizi zemljišta pre svega. Tu definitivno kaskamo za ostatkom sveta. Kod nas i dalje postoji tradicija bacanja veštačkog đubriva, a jako je važno đubriti zemljište onako kako to nalaže nauka i rezultati dobijeni analizom zemljišta. Ovde postoji prostor da se uključi i Ministarstvo poljoprivrede koje bi trebalo da obezbedi subvencije u vidu besplatne analize zemljišta poljoprivrednim proizvođačima jer to je potencijal koji će davati još bolje rezultate.

Kakve su ovogodišnje cene na svetskom tržištu, kako to utiče na formiranje cena na domaćem tržištu i šta to znači za domaće proizvođače?

Zakon ponude i tražnje čini svoje. Ako bismo uzeli kao primer pšenicu, četiri godine unazad obaraju se svetski rekordi u proizvodnji pšenice. Naravno, kada uzmemo u obzir to da se ceo svet nalazi u ekonomskoj krizi pa tu povećanu proizvodnju i povećani prinos nije pratila i povećana potrošnja, dolazimo do toga da su stvorene velike prelazne zalihe koje vrše ogroman pritisak na cene koje na tržištu padaju. Slična situacija je i kod ostalih useva. Kod soje na primer, gde su rezerve daleko manje, ali ne u odnosu na prozivodnju već manje u apsolutnim iznosima, je mnogo osetljivija situacija. Vremenske nepogode na određenom delu zemljine kugle su se odrazile pozitivno na cenu pa je soja u veoma kratkom roku imala veliki rast cene koja je kasnije naravno počela da pada.

Danas naprosto ta velika proizvodnja daje niske cene a one se mogu donekle ublažiti samo kroz visoke prinose jer cena koštanja nije ista ako imate prosečan prinos od 4 tone i od 8 tona pšenice po hektaru...ogromna je razlika. Zato poljoprivredni proizvođači moraju sve više tražiti svoje mesto u tim visokim prinosima, a onda im cena zavisi više od sreće odnosno od toga šta će se u svetu dešavati. Skoro je nemoguće da idealni vremenski uslovi budu takvi kakve smo imali ove prethodne četiri godine koje do sada nisu statistički zabeležene, i očekivati da i peta i šesta budu iste.

I dok zaista mislim da su naši proizvođači gotovo dosta toga naučili kada je proizvodnja u pitanju, kod prodaje još uvek jako kaskaju, kasne, lutaju, a velike nedoumice i zablude im pričinjava praćenje raznih berzi. To je kod nas postalo pomodarstvo. Treba biti svestan da se na tim berzama dešavaju razne špekulacije, mešaju se finansijski fondovi, kratkoročno se dižu cene, potom ih obaraju ispod onoga što bi bazno stanje sa robama pokazivalo kao neku neophodnost. Tako da berze jesu nešto što treba pratiti i analizirati, ali je neophodno dugoročno praćenje i poznavanje da bi se izvukli pravi zaključci. Često čujem prozvođače koji kažu da je na Francuskoj berzi ovoliko, na Mađarskoj onoliko, u Čikagu toliko...Ono što treba znati bar kao osnovno kada su berze u pitanju prvo jeste to da se radi o robama koje se nalaze na određenom paritetu prodaje pa kada se govori o Francuskoj berzi isto je kao kada bismo govorili o našoj robi koja je dovezena do Kostance, do Bara ili Splita, dakle nalazi se u nekom morskom silosu, tačno je određenog kvaliteta i nudi se na prodaju. Dakle, probamo da poredimo našu cenu u jednom kopnenom silosu sa cenom robe koja je dovezena do neke morske luke gde postoje određeni troškovi, to stvarno nije za poređenje.

Dakle, dolazak robe do neke morske luke ima određene troškove. Koji su to sve troškovi koji značajno utiču na krajnju cenu koštanja, a i na osnovnu cenu?

Ja ću probati sada da pojasnim kako se formira cena u Srbiji. Pre par godina važilo je mišljenje kod poljoprivrednih proizvođača da im cenu formira neki veliki prerađivač, i da čekaju da ta industrija izađe sa cenom. Definitivno je da ovde ne može niko pojedinačno da utiče na cenu, bilo da se radi o velikim i moćnim kompanijama ili pak o državi koja interveniše preko Direkcije. Tržište je to koje formira cenu. I mi u tom smislu imamo sreću da smo izvozno orijentisana zemlja i da naše proizvode prodajemo na velikom

međunarodnom tržištu. I zapravo je pravo pitanje – kako se ta cena formira u odnosu na svetsko tržište? Mi nismo tako veliki proizvođači kao što mislimo da jesmo, ali jesmo recimo najozbiljniji proizvođači soje u Evropi, potom suncokreta, kukuruza i pšenice, a pojedinačno gledano recimo, ovde u regionu, veći proizvođači i pšenice i kukuruza su i Rumunija i Mađarska, a da ne govorim o Ukrajini i Rusiji. Ali vratiću se na cenu... Naši kupci su najčešće velike multinacionalne kompanije, a nešto ređe direktni potrošači koji su u zavisnosti od robe, iz Afrike, Evropske unije ili sa Dalekog istoka poput Koreje i Japana...Mi zaista svuda pokušavamo da otvaramo tržišta da bismo našim proizvođačima otvarali nova vrata. Imajući to u vidu, ukoliko želimo da naše proizvode nudimo, mi moramo znati ko nam je konkurencija i po kojoj ceni naša konkurencija prodaje.

Centar svetske trgovine za žitarice – pšenicu i kukuruz, preselio se iz Meksičkog zaliva u Crnomorski region. Tome su doprinele Rusija i Ukrajina svojim količinama, a i mi pripadamo tom Crnomorskom regionu. Bez obzira na sve berze koje smo pominjali, cena koja će se formirati u Srbiji zavisi od cene u Crnomorskom regionu. A naša cena će biti cena u Crnomorskim lukama, pre svega u Konstanci, minus troškovi dopreme robe do Konstance, jer roba se do tamo mora dovesti, istovariti i uskladištiti u određeni silos ili pretovariti u brod. Ta cena daje našu fob cenu ovde, ono što mi i srećemo najčešče srećemo je po ceni dunavske luke. Veoma je bitno da se napravi razlika između te fob cene dunavske luke i cene na domaćem tržištu. Siguran sam u to da ta fob cena formira našu domaću cenu kada imamo viškove robe, kada ih nemamo, domaća cena se formira nezavisno od foba i uglavnom bude veća.

Ako na primer mi u ovom trenutku za pšenicu možemo dobiti 130 evra na fobu, šta proizvođač može očekivati?

Pa može očekivati u proseku 10 evra manje. A tih 10 evra je pre svega doprema robe do nekog kopnenog silosa, do same luke, pretovar u zavisnosti da li ide direktno preko silosa u baržu, kontrola kvantiteta i kvaliteta te robe, špediterske, carisnke usluge, taksa na izvoz te robe. Imajući sve to u vidu, u proseku troškovi nikada ne mogu biti manji od 6,5 evra ako je roba u luci pa do 12 evra ako je roba na 200km od luke, ali se za kalkulaciju uzima tih 10 evra koje sam pomenuo i tako dobijamo cenu koju bi mogao da dobije poljoprivredni proizvođač. Znači, ako znaju fob cenu oni odmah znaju i šta će im biti ponuđeno na domaćem tržištu.

Zašto je Srbiji toliko bitno izvozno tržište?

Mi u zemlji nemamo nikave zaštitne cene. Kad proizvode, naši poljoprivredni proizvođači snose sav tržišni rizik, znači da li će im se to isplatiti ili ne. Da ne bude zablude, moram reći da i te zaštitne cene za evropske poljoprivredne proizvođače nisu visoke. One su za pšenicu i kukuruz 101 evro po toni, ali zna se, ako cena padne ispod toga, država će, odnosno Evropska unija će otkupiti svu pšenicu, isplatiti u nekoliko rata za nekoliko meseci i smatra se da se tako podmiruju troškovi proizvodnje. Ona dakle postoji da bi zaštitila poljoprivredne proizvođače i omogućila im da i sledeće godine ulože u proizvodnju.

Mi to nemamo, pa je nama izvozna cena u stvari zaštitna cena. Ako niko drugi neće platiti više, mi možemo po toj svetskoj izvoznoj ceni prodati svu našu robu i tako proizvođači dolaze do kupca.

Najveća opasnost je ne prodati svoju robu, a najteže je pronaći kupca. To bi trebalo da znaju naši proizvođači koji i dalje na žalost misle da im neko za njihov mukotrpan rad uzima kompletnu zaradu.

Međutim sa razvojem tehnologija, interneta...i oni znaju da se cene na našem tržištu, a posebno kod kukuruza, menjaju maltene dnevno i da se usklađuju sa svakom promenom cena na međunarodnom tržištu. Ono što je bitno da svi znaju jeste da mi u našoj maloj Srbiji imamo oko 260 izvoznika koji su takva konkurencija jedni drugima da proizvođači maksimalno izvlače moguću cenu u tom nekom danu ili nekom periodu. Da li je ta cena njima dovoljna ili ne, to je drugo pitanje, i konačno ne zavisi ni od naših izvoznika ni od proizvođača već zavisi od velikog međunarodnog tržišta, ali da dobijaju ono što je najbolje i što se može dobiti u datom trenutku, to je sasvim tačno.

Koliko je važno samim izborom sorti ali i pravovremenim i kvalitetnim skladištenjem robe pomoći na neki način izvoznicima?

Moram reći da na kvalitet pre svega utiče sorta ili hibrid, klima, agrotehnika koja se primenjuje i skladištenje za očuvanje kvaliteta. To su te četiri stvari koje presudno utiču na kvalitet i teško je reći koja je od koje bitnija, ali možemo reći na koje možemo, a na koje ne možemo da utičemo.

Sorta sama po sebi nosi neku genetiku i kao što neko može biti prvak u trci na sto metara, a drugi to ne mogu, tako i određene sorte i određeni hibridi mogu dati visoke prinose, a neki ne mogu. Kod ove teme bih se zadržao na pšenici. Mi u ponudi imamo skoro 70 sorti pšenice, a nigde nemamo zvaničnu podelu te liste sorti po kvalitetu što predstavlja ozbiljan problem našim proizvođačima, ali i mlinarima, skladištarima, trgovcima, državi i konačno svima nama kao potrošačima.

Proizvođači su pod uticajem reklame i propagande i najčešće tako biraju šta će posejati, u ovom slučaju je propaganda jača od nauke. Kada proizvedu to što proizvedu, imaju nešto izmešano - dobro i loše, i za takvu robu ne mogu dobiti dobru cenu. Dobiće neku prosečnu cenu sa kojom sigurno gube oni koji bi želeli da proizvode naprednije, a delimično su zadovoljni oni koje nije briga za kvalitet već samo gledaju na prinos.

Što se skladištara tiče, njima je problem to što tako izmešanu proizvodnju ne mogu tako lako podeliti po klasama te gube na samoj prodaji.

I ovde želim da napomenem ono što je sigurno, a to je da je sorta najbitniji faktor, a potom je najvažnije skladištenje. Pa tako ona skladišta koja nemaju najmanje dva usipna koša ne mogu ni skladištiti drugačije od onoga kako sada to rade.

Trgovci gube tako što, kada ne mogu ponuditi unapred određeni kvalitet, pogotovo kod pšenice gde se roba prodaje terminski, dobijaju nižu cenu kada stavljaju alternativu. I naši spoljnotrgoviski terminski ugovori uglavnom izgledaju ovako: Isporučićete nam pšencu stočnog kvaliteta do 11,5 ili preko 12% proteina. Znači, imamo tri alternative u jednom ugovoru, a one same po sebi smanjuju razliku između svake, jer ako bismo jasno rekli – da, mi prodajemo pšenicu sa 12 ili 12,5 ili 13,5 proteina, onda bismo za koji euro postigli bolju cenu po toni.

Država gubi jer njoj je u interesu da ima što veći devizni priliv. Kada bismo izvozili kvalitetniju robu imali bismo bolji devizni priliv i to bi bila ona dobit koju bi imala država.

Kao potrošači mi očekujemo da jedemo dobar hleb ujednačenog kvaliteta, a problem za mlinare je neujednačna osnovna sirovina od koje prave brašno. Razliku između tog neujednačenog što dobijaju mlinari, i onog na prvi pogled ujednačenog hleba koji kupujemo, popunjavaju raznorazni aditivi – dozvoljeni i nedozvoljeni, a smem da tvrdim da u našem hlebu ima dosta aditiva. I to je šteta za sve nas kao potrošače.

Obišli ste Srbiju, videli da kukuruz, suncokret, soja, dobro izgledaju, ali šta bi se eventualno moglo dogoditi da bi se to odrazilo na našu poljoprivrednu proizvodnju?

Uvek je dobro kad rodi, a još bolje kada dobar rod prate dobre cene - ali dva dobra retko idu zajedno pod ruku. Svake godine se uglavnom razmišlja o tome da li imamo problem sa skladištenjem, a ove godine je i dobro rodilo i možemo imati problem sa skladištenjem.

Imali smo 2014. rod kukuruza od 8 miliona tona i te godine, sećamo se, bilo je mnogo kupa kukuruza na pistama ispred silosa kukuruza koje su čekale da uđu i budu osušene. Ono što treba znati jeste na koji način smo se izborili sa tom godinom. Te godine smo dakle imali 700.000 tona novog roda kukuruza prodato unapred, u samoj berbi kukuruza mi smo isporučili skoro milion tona. Time smo na najbezbolniji način stvorili prostor za skladištenje. Ove godine kada očekujemo bolji rod za 5 do 10% imamo prodato samo 300.000 tona u ovom trenutku, sigurno je da onih 700 hiljada nećemo dostići tokom avgusta, a imaćemo i problem u skladištenju kukuruza. Dobro je što izvoz pšenice ide bolje, čak bolje nego što smo očekivali, ali ne bolje nego što smo želeli. U julu smo izvezli 180.000 t pšenice i skoro 25.000 t pšenice kroz brašno. Tih 200.000 tona ukupno prodate pšenice je proizvođačima sačuvalo cenu od daljeg pada. Jer kada je ponuda tako dobra, a tražnja tako mala, cene su niske.

Tako da je dobro što smo izvezli tu količinu pšenice, ali trebalo je i više da bismo napravili prostor za kukuruz. A očekuje se i dobar rod suncokreta i soje. Procene za suncokret su oko 700 hiljada tona, za soju nešto malo više od 600 hiljada tona, potom dolazi i dobar kukuruz sa relativno slabom prodajom u odnosu na ono na šta smo navikli. I tu treba očekivati problem.

Drugi problem koji se može očekivati, a sa kojim se najozbiljnije moramo uhvatiti u koštac jeste pojava toksina u bilo kojoj robi ali najpre u kukuruzu. Imamo godinu koja je topla ali sa dosta vlage, imamo kukuruz kome u avgustu mesecu nijedan list nije podgoreo, gde će vegetacija trajati nešto duže, a to znači početak berbe sa dosta velikim procentom vlage. To takođe znači da će proizvođači morati da suše, a to ne vole da rade jer im je preskupo, dok skladištari žele da premoste situaciju tako što će pomešati kukuruz sa različitim procentom vlage.

Ali upravo bih želeo da podsetim na 2012. godinu i ozbiljne probleme sa aflatoksinom. Mi smo tada imali toksina isto koliko i Hrvati, Mađari i Rumuni, ali mi smo platili ceh, a oni nisu. godina je bila sušna, vlaga je bila niska, mnogi naši skladištari pretežno nisu sušili kukuruz, računali su na to da će biti brzo izvezen ili prodat na domaćem tržištu i da ga mogu i tako skladištiti. U zemljama koje sam pobrojao, sušenje je bilo obavezno. Šta je razlika? Ne mogu se toksini, ako već postoje, uništiti sušenjem, ali proces razvoja toksina može. Kod naših komšija je zaustavljen, a kod nas su stvoreni idealni uslovi za razvoj toksina u silosu. Tako smo izgubili izvoz. Imali smo meso, mleko i jaja sa toksinima, imali smo i privredne i političke afere. Sve to bismo ovog puta morali da sprečimo. Zbog toga posebno moramo obratiti pažnju na skladišta. Iako smo jako proširili temu stigli smo do objašnjenja kako skladištenje utiče na kvalitet. Mi imamo jako puno silosa i skladišta za kukuruz, soju i pšenicu. Ali imamo i podnih skladišta koje su sama gazdinstva pravila za svoje potrebe...Tu imamo problem  jer upravo tu ima u najviše neiskustva. Zato apelujem na takva gazdinstva da se obrate za savet onima koji se profesionalno bave skladištenjem. Jedino će na taj način sačuvati robu i imati dobit, a naša zemlja jedino tako neće imati problem kako da proda tu robu.

Upoznati ste sa konceptom AgroPort Centra koji je Victoria Logistic otvorila. Koliko je po Vašem mišljenju važno da u regionima Srbije postoje ovakvi logistički centri koji će upravljati kvalitetom roba kao i svim osobina ma i parametrima koji omogućavaju brz i lak izvoz?

Moram da kažem da sam oduševljen onim što sam video u Bačkoj Palanci. Pozicija ovog centra je idealna jer pokriva dobar deo poljoprivrednog zemljišta koje gravitira prema

Palanci, a druga važna stvar je to što perspektiva naše poljoprivredne proizvodnje, pre svega poljoprivrednih gazdinstava i individualnih poljoprivrednih proizvođača jeste u određenom načinu međusobnog udruživanja ili pronalaženju partnera poput Victoria Logistic koja za njih može odraditi ono što oni pojedinačno ne mogu i to sa više aspekata – iz aspekta kvaliteta ali i aspekta postizanja bolje cene. Jednostavno mogu biti sigurni da će kvalitet njihove robe biti sačuvan, što naravno podrazumeva i da će cena za sve to biti prihvatljivija kada se radi o većim količinama i ozbiljnijem poslu.

Koje bi po Vašem mišljenju bilo najbolje rešenje za našu poljoprivredu koja je čini se uvek na nekim marginama?

Sve zemlje koje na poljoprivredu ozbiljno gledaju i doživljavaju je kao jednu od bitnijih poluga razvoja, prvo političko rešenje im je to da je Ministar poljoprivrede istovremeno Prvi potpredsednik Vlade. To naravno nije slučajno. Taj čovek ima određeni autoritet, a time je put za rešavanje problema kraći, neposredniji, direktniji. Imao sam prilike da budem gost Ministarstva poljoprivrede u Izraelu. Kod njih je uobičajeno da na čelu Ministarstva poljoprivrede bude na primer general koji slovi za autoritet i spreman je da se za tu granu izbori. To bi i kod nas trebalo menjati. Jer poljoprivreda je grana koja često zahteva brze intervencije pa složen sistem odlučivanja može da nas stavi u loš položaj. Sa druge strane, ono što većina ljudi očekuje od države je po mom mišljenju nemoguće, jer mi smo siromašna zemlja u nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, zemlja koja ne može da izdvaja nova sredstva za subvencije. Takođe mislim da je dobro što su postojeće subvencije usmerene u investicije pa se to ne vidi i ne oseća kao što bi se videlo u slučaju direktnog davanja novca ali se to vraća kroz prinose, kroz proizvodnju, mnogo bolju mehanizaciju, veću upotrebu đubriva, analizu zemljišta, kroz jedan pametniji odnos prema samoj poljoprivredi.

Pored svega, i sami proizvođači moraju mnogo toga da urade za sebe. Oni formiraju udruženja za koja ja recimo najčešće čujem onda kada im ne odgovara cena. Naprosto, treba raditi pre nego što stigne gotov proizvod, treba razmišljati kada ga prodati, a ovo je možda godina u kojoj najbolje možemo videti da smo recimo za suncokret imali cenu pre dva meseca koja je nuđena proizvođačima od preko 320 evra po toni. za kukuruz 150 evra, za pšenicu 160 evra, a da se veoma mali broj njih odlučio da proda. I sada kada su cene na međunarodnom tržištu drastično pale, kada je svejedno sada ko će izaći kao kupac – da li prerađivač da li izvoznik ili neko drugi, i ponuditi im mnogo manje, oni će reći da to nije pošteno i da nije dovoljno. Svi znamo da nije dovoljno ali svi moramo deliti i taj rizik od cene. Naši proizvođači bi trebalo da znaju da u svetu kod velikih proizvođača postoji jedna praksa – trećinu robe prodajem unapred, trećinu u žetvi, a za trećinu ću čekati neku cenu. Kada se to uradi, rizik je sveden na minimum. Ne može neko dati više nego što će prodati.

Reći ću nešto o suncokretu jer je on prvi sledeći koji dolazi. Mi imamo određenu konkurenciju što je dobro, imamo pet uljara koje rade, imamo i dve inostrane koje kupuju sirovinu ovde, i imamo dve velike multinacionalne kompanije koje ovde imaju ili firme ili kancelarije za kupovinu suncokreta. Naravno, imamo mnogo trgovaca koji bi hteli da ga kupe i izvezu ili prodaju. Dakle postoji jedna ozbiljna konkurencija u tražnji i u njoj je jedno sigurno – nema dogovora oko cene. Cena je tržišna i formiraće se na tržištu onakva kakva jeste. Ako se samo malo vratimo unazad, setićemo se da su uljare plaćale više od ostalih jer su želele tu robu da zadrže i prerade ovde, a znali su da ako to ne urade, roba će biti izvezena. To je za proizvođače dobro. Možda cena nije dobra, jer naravno ja bih želeo da ono što proizvedem prodam po maksimalnoj ceni ali ona opet nije istovremeno maskimalno moguća cena i tu bi zapravo trebalo dodatno edukovati proizvođače. Ukazati im, i naučiti ih na koji način tržište funkcioniše.

Kako biste sumirali domaću poljoprivredu?

Ako pogledmo domaću poljoprivredu vidimo da nam ratarstvo ima najmanje lomove, prednjači u razvoju i u prinosu. U teškim godinama za nama, kada nije bilo ničega, ratarstvo je sačuvala delom prehrambena industrija koja je preživela, delom izvoznici. Oni su svojim sredstvima kreditirali poljoprivrednu proizvodnju, obezbeđivali kompletan repromaterijal, čak obezbeđivali i deo novčanih sredstava, pomagali da se nabavi mehanizacija. Tako su uspeli ne samo da ga sačuvaju već da ono dostigne nivo na kom je sada. Kada pogledamo stočarstvo i voćarstvo koje je bilo ispred ratarstva početkom 90-ih godina, videćemo gde je došlo do razlike.

Dok smo za proizvodnju kukuruza, pšenice, soje, suncokreta imali kompanije ili pojedince koji su avansno plaćali i davali repromaterijal, kod stočarstva se sve svodilo na varijantu – prozvedi to, predaj mi, a ja ti plaćam za od tri do šest meseci. Moram reći, dosta često i nikada. Takođe, niko se kod stočarstva nije bavio istraživanjem tržišta, niko nije našao tržište za te proizvode. Nisu naši poljoprivredni prozvođači zaboravili kako se proizivode svinje, gaje bikovi... već to što su proizvodili nisu imali kome da prodaju. To je poenta svega. U voćarstvu je nešto bolja situacija jer se pronašao model kako krenuti napred. Tako da bih rekao da je ratarstvo, voćarstvo i povrtarstvo danas na nekom mestu koje nam pripada u Evropi.

avgust 2016