direktor Poslovne zajednice industrijskog bilja Novi Sad

Da li možete da nam, na osnovu svog zaista impozantnog iskustva u Poslovnoj zajednici industrijskog bilja, kažete kakva je razlika u privrednom sistemu/industrijama danas u odnosu na vreme kada ste počinjali?

U ovoj Zajednici sam od 2000. godine. Bila sam svedok promena koje su se dešavale u političkom, društvenom i privrednom sistemu naše zemlje. Sigurno da je velika razlika između socijalističkog i ovog sadašnjeg sistema, rekla bih neoliberalnog kapitalizma. Ipak, bez obzira na te promene, u delu koji pokriva Zajednica na čijem sam čelu, najveći broj fabrika je opstao i uspeo da se prilagodi promenama. U vremenu između 2000. i 2001. godine bila je najveća kriza u privrednom sistemu, jer su otvorene granice, roba je nesmetano ulazila bez ikakvih dažbina i carina. Prvih osam meseci, mislim da je bilo najteže, svim našim privrednim subjektima. Zalaganjem nas iz udruženja, ne samo Poslovne zajednice nego i onih koji čine Zajednicu privrednih subjekata, uspelo se ispregovarati sa tadašnjom Vladom Republike Srbije i ukazati na probleme koji su u tom momentu nastali, što je rezultiralo prelaskom na lakši vid zaštite domaće proizvodnje i proizvoda. U tom periodu su međunarodne snage tj. Evropska zajednica učinile sve da uspe taj novi privredni sistem i dala je neke pogodnosti npr. za izvoz šećeera u Evropsku zajednicu najpre bez kvote, a kasnije je određena kvota tim preferencijalnim pogodnostima, koja je bila nekih 60.000 tona, pa je stigla do 180.000 tona. Stočarstvo i mesna industrija su se teže prilagodili promenama.

Šta mislite gde je naša industrija ulja bila, gde je sada a gde može biti u budućnosti?

Industrija ulja u periodu bivše Jugoslavije je bila jedna od najuspešnijih prerađivačkih industrija. To se sa izmenom privrednog i političkog sistema države takođe promenilo. Fabrika ulja iz Kruševca, je zbog svoje male sirovinske osnove izgubila svoje mesto i značaj i otišla u stečaj. Fabrika ulja u Velikom Gradištu je proizvodila samo sirovo ulje i imala je jednu od najvećih sirovinskih baza, jer je imala najbolju poziciju na Dunavu, ali je zbog ovog privrednog sistema i zbog loših poslovnih poteza, prekinula rad. Dodala bih i zastoj u radu nekada velikih fabrika ulja. Jedna je Vital iz Vrbasa, a druga Sunce iz Sombora. Obe fabrike su imale i još uvek imaju krizni period. Sa druge strane, postoje i fabrike koje su uspele da podignu i poboljšaju svoj sistem proizvodnje, i u tehnološkom i u proizvodnom delu. Pravi primer za to je fabrika ulja u Šidu, Victoriaoil. Mislim da svakako ima puno prostora za razvoj i unapređenje industrije ulja u Srbiji.

U ovoj godini puno se pričalo o cenama uljarica, o uticaju svetskih i evropskih berzi. Po Vama, da li je potrebno utvrditi neke startne cene uljarica, a zatim dodatno davati stimulacije za poštovanje standarda, uljnosti, sadržaja proteina?

Ta tema dugo traje. Još od 70-tih godina kada je pšenicu trebalo plaćati po klasama. Ipak očigledno da to u našoj zemlji ne prolazi, i strani kupci su ti koji u otkupu diktiraju uslove. Kada govorimo o cenama, postavlja se pitanje da li je u redu da se koristi strano tržište ili treba gledati situaciju u zemlji? Po meni je neophodno kombinovati i jedno i drugo. Držva treba da ekonomskim merama reguliše domaće tržište. A opet bi se trebalo voditi računa kada je na svetskom tržištu jeftinija sirovina od domaće, pa naše fabrike ulja plate skuplje sirovinu, da se ne ugrozi domaća proizvodnja uvozom finalnih proizvoda po takođe nižim cenama. Ako negde rodi previše, kao na primer suncokret u Ukrajini, za očekivati je da su oni veliki tražišni igrači i da diktiraju cenu. Srbija, kao mali proizvođač, ne može da diktira cenu.

Koji  su to problemi, tržišni poremećaji koje Vi uočavate danas, a ranije nisu postojali?

Nakon završetka studija bila sam zaposlena na fakultetu, posle u Privrednoj komori, zatim u državnim organima, Izvršnom veću i pratila sam celokupnu sliku agrara. Ranije se mnogo više analiziralo. U jednom periodu u našoj zemlji su bila velika izdvajanja i vodilo se računa da se ne poremete odnosi u reprodukcionom lancu, bile su formirane, odnosno propisivane proizvođačko-prodajne/zaštitne cene koje nikada nisu odudarale od tržišnih. Država je o tome vodila računa. Bilo je nekih 5 kriterijuma, koji su se morali poštovati. Na primer, prvi je bio odnos ponude i potražnje. Zatim bio je bitan životni standard o kome se u to vreme moralo voditi računa. Zatim, kako se cena žita odražava na cenu žive vage stoke. Da li će se smanjiti stočarstvo, ako se odredi neka visoka cena ili ako je niska cena žita šta će to značiti za stočare? Danas tržište ne vodi računa o tom odnosu. Posle ovih 15 godina rada u zajednici, svedok sam da može doći do poremećaja na tražištu. Na primer, ove godine otkupnu cenu za uljarice su diktirali najmanji otkupljivači, oni koji su otkupili 5-7% roda. Ni jedna se fabrika nije javila po pitanju određivanja cene u toku otkupa. Tržište mora biti “kontrolisano” sa jedne strane poštenom zaradom poljoprivrednog proizvođača, ne organizatora, a sa druge strane izvoznom cenom finalnog proizvoda. Ako finalni proizvod ne može da se izveze nego ostaje u zemlji, a mi imamo hiperprodukciju, odnosno polovinu svega što proizvedemo moramo da izvezemo, imamo problem. I ako je cena ulja niža, to se odražava na sledeći ciklus, sledeću proizvodnu godinu i obrnuto kao što je bila situacija u 2012. godini kada su otkupne cene naših poljoprivrednih proizvoda bile 40% više od okruženja, a u međuvremenu je cena finalnih proizvoda pala više od 40%. To je svakako bio nenadoknadiv gubitak.

Ove godine smo bili svedoci jedne interesantne pojave, kao posledice rekordnih prošlogodišnjih prinosa, ali i cena, ne samo kukuruza i žitarica, nego i uljarica krenula je ekspanzija površina pod sojom. Šta mislite, da li postoji perspektiva za proizvodnju uljarica u Srbiji?

Važno je istaći, a to proizvođači znaju, da je trend porasta proizvodnje industrijskih biljaka u toku. Proizvodnja soje može porasti na nekih 220.000-250.000 ha. To stručnjaci predviđaju i to je maksimalna površina, ako se poštuje plodored. Kada govorimo o soji, imamo izuzetno uspešnu fabriku Sojaprotein koja postoji još od 1981. godine. Tih godina, bez obzira na sve, nije se moglo proizvesti više od par hiljada hektara soje u našoj zemlji. Razlog je bio veliki uvoznički lobi koji je bio iz drugih trgovačkih lanaca u zemlji. Postojala je Luka u Zadru koja je bila posebno pripremljena za uvoz soje i tako svih tih godina do nekih 90-tih, proizvodnja soje nije mogla da zadovolji potrebe fabrike Sojaprotein pa se najveći deo soje uvozio. Baš tih 90-tih godina, Srbija prelazi cifru od 50.000-60.000 ha u proizvodnji soje. Kada danas spominjemo tu cifru ona deluje smešno mala, ali tada to je značilo da se proizvodnja povećala deset puta. 1999. godine prelazi se cifra od 100.000 ha u proizvodnji soje što je bio veliki uspeh. Tada je pređen “jedan prag” i dan danas površine pod sojom se povećavaju. Prošle godine je proizvedeno 600.000 tona soje. Cena soje je sigurno uticala da se za nju opredele poljoprivredni proizvođači, kao i zbog same dinamike plaćanja. Možemo govoriti da danas imamo oko 500.000 ha površina pod industrijskim biljem. One nisu ušle u strategiju države, ali su svakako noseće, pored žitarica. Površine variraju od godine do godine. Mislim da u ovoj zemlji imamo perspektivu masovne proizvodnje industrijskog bilja i zbog toga što imamo kvalitetno, domaće non GMO seme. Spomenula bih Institut za ratarstvo i povrtarstvo, odnosno NS seme, kao i Selsem, koji proizvode kvalitetno, naše srpsko, domaće seme. Perspektiva u proizvodnji industrijskog bilja u Srbiji svakako postoji. Suncokret i soja su ranije imali stimulacije. Stimulacijama se osigurava stabilna proizvodnja, reguliše traeište i oscilacije izazvane spolja, sigurna sirovina za fabrike ulja, ugovorena isplata sirovine, konkurentnost finalnih proizvoda na stranom tražištu, ostvareni devizni efekti po osnovu izvoza i drugi pozitivni efekti. U programu Vlade Srbije svakako bi i industrijsko bilje trebalo uključiti u sistem stimulacija. Ova mera bi pomogla da poljoprivredni proizvođači imaju siguran plasman i naplatu, a fabrikama da poboljšaju svoj konkurentski položaj.

novembar 2015