dr Jovica Vasin, rukovodilac Laboratorije za zemljište i agroekologiju

Bili ste deo organizacionog  tima  naučno-stručnog skupa Održivo korišćenje zemljišta, održanog 10. septembra u Novom Sadu kao centralnu manifestaciju u Republici Srbiji povodom Međunarodne godine zemljišta. Koliki je značaj skupa?

Na 68. Generalnoj skupštini održanoj 2013. godine, doneta je odluka da se 5. decembar svake godine obeležava kao Dan zemljišta, a da se 2015. godina proglasi godinom zemljišta. Na istoj skupštini je zemljište proglašeno neobnovljivim izvorom što je neminovno uticalo i na zakonsku regulativu za neobnovljive izvore. A osnovni cilj svega pokrenutog i urađenog jeste podizanje svesti ljudi o značaju zemljišta za današnju civilizaciju. Problem je što naša civilizacija nema saznanje o tome do koje kritično male površine zemljišta smo došli, koliko se smanjuju površine obradivog zemljišta koje je još uvek najvažniji resurs za proizvodnju hrane budući da se preko 95% hrane proizvodi preko zemljišta. Preporuka svim članicama UN je da se baš ove 2015. godine organizuje što veći broj događaja na ovu temu, a Laboratorija za zemljište i agroekologiju Instituta bila je organizator centralne manifestacije za Republiku Srbiju. Pozvali smo na ovaj skup kolege koje se bave ovom temom, a koje možemo podeliti u one  koji upravljaju zemljištem - Ministarstvo za poljoprivredu i zaštitu životne sredine (Uprava za poljoprivredno zemljište), Sekretarijat za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo pokrajine Vojvodine, Gradske, Lokalne samouprave; one koji proučavaju zemljište - fakulteti, instituti, laboratorije i konačno one koji koriste zemljište - agronomi, veliki vlasnici zemljišta, privreda.

Ono što je poražavajuća činjenica jeste to da je zemljišta sve manje, naravno, mislim na ono zemljište koje je korisno za proizvodnju hrane. Samo oko 10% ukupne površine zemljišta planete zemlje je raspoloživo za proizvodnju hrane, sve ostalo su vodene površine, zemljišta koja su neupotrebljiva iz klimatskih razloga ili zbog lošeg kvaliteta zemljišta. Loš kvalitet zemljišta može da bude posledica prirodnih pedogenetskih procesa, ali na žalost i posledica lošeg delovanja čoveka (sabijanje zemljišta, zauzimanje tj. prenamena poljoprivrednog zemljišta u neke druge svrhe, zagađenje zemljišta, smanjenje sadržaja organske materije u zemljištu) kao i neki drugi prirodni procesi (zaslanjivanje, zakišeljavanje zemljišta ili erozije). Na žalost, mi ne možemo da povećavamo površine obradivog zemljišta, ali kako bismo održali bar ovaj nivo obradivog zemljišta koji imamo treba da sprečimo negativne tendencije, procese, pogotovo one koje čovek uzrokuje.

Kakva je situacija sa obradivim površinama u Srbiji i kakav je kvalitet oranica u Vojvodini?

Statistika je egzaktna i često vrlo surova nauka. Ako pogledamo podatke iz popisa poljoprivrede 1960. godine a potom i iz poslednjeg 2012. godine, imamo situaciju da je danas za oko 315.000 ha manje oranica i bašta, odnosno 91% oranica i bašta postoji danas u odnosu na površine iz 1960. godine. Znači, 9% površina se izgubilo zauzimanjem - prenamenom poljoprivrednog zemljišta za druge svrhe. Smanjio se i kvalitet zemljišta zato što nismo radili po principima dobre poljoprivredne prakse. 80-tih godina prošlog veka dobra poljoprivredna praksa je bila obavezujuća, tada se moralo voditi računa o tome pa su i prinosi bili mnogo bolji nego danas.

Jedan od najvećih problema, od već pomenutih, pogotovo na teritoriji AP Vojvodine je opadanje sadržaja organske materije tj. humusa u zemljištu. Upoređujući neka ranija istraživanja sa sadašnjim na istim lokalitetima možemo videti da je opadanje sadržaja humusa negde na nivou 0,2 - 0,3%. To možda ne zvuči mnogo kada se kaže kao brojka ali je svakako vrlo značajno za kvalitet zemljišta. Humus je najvažniji faktor za plodnost zemljišta. Ne samo da ishranjuje biljku (razgradnjom humusa se obezbeđuju hranjive materije za ishranu biljaka), nego je humus važan i za fizička svojstva zemljišta, za njegov vodni, vazdušni i toplotni režim. Zbog toga danas imamo situaciju da zemljište loše reaguje na sušu, jer je, akumulacija vode, držanje (retencija) vlage u zemljištu usled manjeg sadržaja humusa na jednom nižem nivou. I klimatski faktori imaju još veći efekat u odnosu na zemljište koje je nastalo nekim prirodnim putem.

Na osnovu dobijenih rezultata, da li nam možete reći za koliko se smanjuje procenat humusa u zemljištu godišnje, a koliko je vremena potrebno da se posle poboljša kvalitet zemljišta i kako je to moguće uraditi?

Oba su dugoročni procesi a hitno je potrebno da počnemo taj proces povećavanj sadržaja humusa u zemljištu. Na urađenih 200.000 uzoraka, pokazalo se da imamo oko 40% uzoraka zemljišta u Vojvodini koji imaju sadržaj humusa manji od 3% (koji je granična vrednost) tj. ovi uzorci predstavljaju površinski skoro pola teritorije Vojvodine. Priča o plodnoj Vojvodini- žitnici, na žalost više ne stoji. Toga moramo biti svesni i to popraviti. Jedan od načina je povećanje stočnog fonda. U vezi  sa tim, 90-tih godina profesori su nas učili da imamo 4x manje stajnjaka u odnosu na potrebe, a smatra se da su 2 uslovna grla (do 500kg) po hektaru  potrebna da bismo imali dovoljno stajnjaka dok sada imamo 0,3. Takođe i zaoravanje žetvenih ostataka umesto spaljivanja istih, korišćenje organskih đubriva, načini su za povećavanje sadržahja humusa. Potrebno je voditi računa i o žetvenim ostacima kao obnovljivim izvorima energije, jer su oni to samo uslovno. Ne smemo odnositi žetvene ostatke sa već osiromašenih parcela. Lokalne samouprave su u obavezi da deo sredstava koje dobijaju od izdavanja državnog zemljišta u zakup vrate u poljoprivredu, a ispitivanje zemljišta na kontrolu plodnosti i sadržaj opasnih materija i teških metala je svakako jedan od načina.

Šta biste na kraju poručili svim poljoprivrednim proizvođačima?

Moramo biti svesni da je zemljište resurs koji nije večan, na koji moramo da obratimo posebnu pažnju kako bismo mu održali kvalitet. Poljoprivrednici imaju već dosta znanja, nisu prepušteni sami sebi, postoje stručne i savetodavne službe, ljudi kojima je posao da daju prave savete poljoprivrednim proizvođačima, kao što je Institut za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu, zatim kompanije kao što je kompanija Victoria Logistic. Današnja poljoprivreda zahteva puno znanja, a njega treba tražiti, boriti se za njega da bismo kao konačni rezultat imali dovoljnu količinu zdravstveno bezbedne hrane.

septembar 2015