Trenutna situacija u domaćoj ratarskoj proizvodnji i nove mogućnosti za poljoprivredu Srbije

U razgovoru sa  dr Brankom Marinkovićem, profesorom na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, istaknutim stručnjakom ratarske proizvodnje, osvrnućemo se na trenutnu situaciju u domaćoj ratarskoj proizvodnji, ali i ukazati na nove mogućnosti koje će domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji i poljoprivrednim proizvođačima obezbediti siguran put ka Evropskoj Uniji.

Šta je po Vašem mišljenju obavezan pravac kojim Srbija mora da ide kada je u pitanju poljoprivreda, odnosno ratarska proizvodnja?

Sigurno je da u daljem razvoju poljoprivredne proizvodnje u Srbiji moramo više uvažavati naučna saznanja, kako bismo ostvarili što bolje rezultate, jer bez nauke i savremenih tehnologija teško možemo ići napred. Klimatske promene su vidljive, svesni smo velikih ekstrema - pojedine godine su izuzetno vlažne, a pojedine pak izuzetno sušne. Na primer, ranije nismo imali padavina od 700 do 800 litara po m2, međutim, u poslednjih 15 godina,  imali smo i 900, odnosno i preko 1.000 litara padavina po m2 2000. i 2012. godina, su sa druge strane, bile izrazito sušne godine sa manje od 200 l/m2. Bez savremenog praćenja tehnologije gajenja, praćenjem samo na osnovu saznanja, viđenja, mišljenja, a bez argumenata, nemoguće je poljoprivrednu proizvodnju voditi. Takođe, svesni smo da tehnologiju moramo spustiti na nivo svake njive, odnosno delova njive. Tu konkretno mislim da đubriti ne treba „napamet“ nego tačno onoliko koliko je datoj njivi i usevu potrebno u tačnim uslovima godine.

Da li mislite da se Srbija približila nekim Evropskim zemljama kada je u pitanju upotreba mineralnih đubriva, imajući u vidu ranije godine u kojima smo bili na začelju mnogih lista po pitanju sprovođenja ove agrotehničke mere?

Odgovor na ovo pitanje može se dati iz dva ugla posmatranja: prvi je s obzirom na intenzifikaciju poljoprivredne proizvodnje, gde možemo definisati da ne primenjujemo optimalno-maksimalnu količinu mineralnog đubriva, a drugi ugao, ako posmatramo princip organske poljoprivrede onda smo možda čak i pređubrili određene delove zemljišta.

Nikada neću zaboraviti 1976. godinu kada sam počinjao da radim kao asistent. Tada su na sastanku radne grupe naučnika iz 12 država Evrope naši profesori Drezgić i Manojlović skretali pažnju na moguće nepoželjne efekte preobilnog đubrenja. Mnogi to tada nisu uzeli za ozbiljno. U kakvom je stanju zemljište u tim državama? Tu se konkretno mislilo na veliku upotrebu NPK đubriva po ha, a da ne postoje čvrsti argumenti obrazloženja da je ta količina zaista neophodna. Ako se toga setim, a jurimo da stignemo Evropu koja koristi enormne količine mineralnog đubriva, onda kasnimo. A ako pak razmislimo da i oni možda greše, što su i sami shvatili po mom mišljenju, onda je količina koju mi primenjujemo opravdana. Postavlja se dalje pitanje da li uopšte treba da „jurimo“ Evropu ili treba da nađemo optimalno rešenje, optimalnu količinu hraniva koja je našem zemljištu potrebna.

Vi ste bili zagovornik onog što je više puta dokazano kao tačno, a to je da je analiza zemljišta mera koja će nam jedina tačno pokazati koliko koji proizvođač treba da primeni mineralnog đubriva.  Kakav je Vaš stav po pitanju analize zemljišta kao obavezujuće agrotehničke mere?

Tu nema šta da se priča, da li hoćemo ili nećemo to treba da je obavezna mera zbog samih proizvođača. Bolje rečeno oni treba da su svesni koliko im ta mera znači. Ove godine sam napravio i analizu šta se dešava ako neku parcelu ne đubrimo odnosno, koliko smo uštedeli na đubrivu, a koliko izgubili na prinosima, a šta se pak dešava kada neku parcelu „pređubrimo“, pa smo dali i više para za đubrivo, a ujedno i upropastili prinos u odnosu na neko optimalno đubrenje. Gubitak je u prosečnim godinama veći ako neku parcelu pređubrimo i on varira od 48.000 do 59.000 dinara/ha. Ako je nedovoljno pođubreno gubitak je od 4.000 do 16.000 din/ha. U narednim godinama ako ne pođubrimo optimalno gubitak je od 39.000 do 58.000 din/ha, a ako pređubrimo od 22.000 do 47.000. Mislim da je sve jasno, bez analize je nemoguće dati pravu i tačnu preporuku za đubrenje!

Kada gledamo strukturu, pre svega u Vojvodini, koliko poljoprivredni proizvođači zaista prihvataju i vrše analizu zemljišta kao neophodnu agrotehničku meru?

Mislim da sam na toj temi mnogo insistirao! Napredujemo ali po meni sporo. Utrošili smo mnogo novca za podizanje nivoa plodnosti tj. podizanje sadržaja fosfora u zemljištu. Došli smo do nivoa fosfora koji više nije do optimalnog nivoa. Mi sada imamo njive sa suviškom fosfora ili toksičnim dejstvom. Na 25% površina je ova situacija. Za to smo utrošili, puno novca, oko 268 miliona eura. To je utrošeno samo u đubriva da se podigne nivo plodnosti, ne računajući troškove primene. Na tim njivama, pogotovo gde imamo preko 100 mg imamo i gubitak prinosa, što je dodatni gubitak za poljoprivrednog proizvođača. Kod kalijuma, taj trošak je 305 miliona eura. Znači, trošak je ukupno oko 570 miliona eura, a nivo hraniva je iznad optimalnog. Što pre počnemo da primenjujemo analizu zemljišta, kao jedinu pravu i tačnu meru, imaćemo manje gubitke. Radimo da bi zaradili, da bismo živeli od svoga rada, a ne da trošimo pare uzalud i pravimo probleme koje ćemo rešavati dugo. Složićete se sa mnom da je to besmisleno.

Na šta je potrebno da se fokusiraju poljoprivredni proizvođači u narednom periodu da bi se prilagodili novim Evropskim propisima koji su nam sve bliži kao obavezni?

Ja ću možda imati drugačiji ugao posmatranja. 60-tih i 70-tih godina ti propisi su bili aktuelni u Srbiji i ne treba mi da se trudimo da budemo dobri zarad Evropskih propisa, već zarad sebe. Mi treba da vodimo računa da imamo ekonomičnu, kvalitetnu, dobru proizvodnju uz visoke optimalne prinose. Ne zato što nas neko na to „tera“ nego zato što je to moj/naš interes. Ne mogu da shvatim stav da proizvodimo kvalitetnu hranu kako bismo je izvezli na Evropsko tržište, a da ne vodimo računa o kvalitetu hrane za domaće tržište. Prvo treba da volimo sebe, svoje, pa onda i ostale. A svakako ostale da volimo koliko i sebe.

Važno je da proizvođači imaju standard u proizvodnji i po pitanju kvaliteta i po pitanju  kvantiteta, o kom god tržištu da se radi. Šta je Vaše mišljenje kada je u pitanju obavezno uvođenje knjige polja?

Kao što sam već rekao, mi smo neke stvari imali znatno pre nego što je to tražila Evropa. Papirna knjiga, istorija polja, postojala je mnogo ranije. Da smo te sve papirne knjige uneli u elektronsku formu, za par sekundi bismo kompjuterski mogli izračunati sve parametre koji nas zanimaju i na osnovu tih informacija bismo bili u mogućnosti da donesemo pravu odluku. Pa tako bismo, na primer, znali da li je u ovoj godini  njiva, pri toj količini azota, pri tom nivou fosfora i kalijuma, spremna za prinos od 8, 10 ili 12 tona, a to nije isto!

Zarad dobra svakog pojedinačnog poljoprivrednog proizvođača, da bi sutra mogao da analizira svaku svoju njivu, treba voditi elektronsku knjigu polja. Ne mogu ja znati ni jednu njivu bolje od samog poljoprivrednog proizvođača, o čijoj njivi razgovaramo. Ono što me ponekad zbunjuje je to što mnogo o tome pričamo, a i dalje mi se čini da se na neki način „ubeđujemo“.

Smatram da je jednim delom za to odgovorna i sama struka, jer često i mi pravimo zabunu kod poljoprivrednih proizvođača, jer su oprečni stavovi u samoj struci. Bez knjige polja, ne možemo ostvariti prosečan prinos kukuruza u Vojvodini od bar 9 tona.  Francuska je jako dobar primer u Evropi kako se ostvaruju visoki prinosi. Vodeća je  po prinosima u skoro svim biljnim vrstama, a smanjili su upotrebu hraniva. Time su teoriju potvrdili i u praksi.

Analiza naših rezultata, iz proizvodnje šećerne repe, pokazuje da smo (analizirano 80.000 ha)  neracionalno primenili 89,35 tona mineralnih đubriva. Tih 89,35 tona bilo bi dovoljno da se nađubri 893 ha koji nisu dovoljno nađubreni pa smo izgubili prinos. Na ta 893 ha povećali bi proizvodnju za 6,13 t. 6,13 tona x 893 ha je 5.474 tone korena šećerne repe. Preobilnim đubrenjem sa tih 89,35 t izbubili smo 16.545 tona korena. Ukupan gubitak je 22.019 t korena ili 140.191.718 dinara. Da li treba i dalje da se „ubeđujemo“? Kako da znamo tačno šta da radimo ako ne uradimo analizu zemljišta, odnosno šta smo uradili ako ne vodimo elektronsku knjigu polja?

Spomenuli smo organsku proizvodnju ratarskih useva. Kakvo je Vaše mišljenje o primeni mineralnih đubriva u toj oblasti?

Franc Balec je profesor iz Slovenije sa kojim sam počeo prve sporove i razgovore na temu organske poljoprivrede. Šta to znači organska poljoprivreda? Mi smo je imali do '36., '37. godine, i što smo je uopšte dirali? Ili ako je to ono pravo, onda treba da priznamo da smo sve ove godine bili u zabludi? Ako je to pravo, sa tom poljoprivrednom proizvodnjom mi ne možemo nahraniti sva usta u Srbiji i Evropi. Ako je to pravo, šta ćemo sa viškom onih koji su gladni? Posmatrajmo samo Evropu. Kako to sada rešiti? Hrane neće biti dovoljno za sve. Gde su tu onda ljudska prava, da li ja imam pravo na hranu kao i neko drugi, da li mogu da jedem danas ili možda ja nemam na to pravo jer neće biti dovoljno hrane? Po meni, pored te organske proizvodnje, zašto nema i strogo kontrolisane proizvodnje. Tada se može proizvesti i dovoljno i kvalitetno i bez ostataka pesticida i bez ostataka nitrata u proizvodnju? Sada Evropa polako počinje da govori baš o tome, o strogo kontrolisanoj poljoprivrednoj proizvodnji. Za organsku proizvodnju, činjenica je, nema dovoljno površina. Evropa se zalaže i za ljudska prava. Ja imam para, imam pravo da jedem nešto, a onaj koji nema para, nema prava ni da jede. Da li smo to baš jednaki? Stalno se zalažemo za nešto, ali često to nešto i ne važi. Mislim da organska proizvodnja neće zaživeti u velikom obimu. Biće sigurno organske proizvodnje, ali te proizvode će jesti samo oni koji imaju para, jer ta proizvodnja nije jeftina. Na žalost, više nismo jednaki. Ostaje nam samo da to i prihvatimo. Može i tako da se posmatra, kao i da je  dobro što nismo stigli do onog nivoa primene NPK đubriva do kog je stigla Zapadna Evropa. Ja se zalažem za strogo kontrolisanu poljoprivrednu

proizvodnju, koja podrazumeva pravilnu upotebu đubriva i pesticida, elektronsku knjigu polja kojom se može sve kontrolisati, kada, šta i kako je urađeno, ko je dao nalog da se tako radi, ko je kontrolisao, a ko uradio u tom slučaju odgovornost je znatno veća.

Ima li poljoprivreda svetlu budućnost? Kako doći do jake poljoprivredne proizvodnje? Koji je Vaš savet? Kojim putem ići?

Ima svetlu budućnost, naravno. Ne treba da se meša niko u poljoprivrednu proizvodnju, ako  nije stručan. Znam neke strategije razvoja u koje nisu je bila uključeni stručni ljude iz poljoprivrede. Tu prvenstveno mislim na obnovljive izvore i energije oz poljoprivrede (žetveni ostaci).

Struka i nauka, ako ne može drugačije, moraju da se povežu. Da se usaglase, da se donesu pravila koja se moraju poštovati, time će se sigurno unaprediti poljoprivredna proizvodnja. To je po meni jedini pravi put ka svetloj budućnosti koja je sigurno ispred nas. Mi idemo ka njoj samo sporije nego što bismo mogli.

april 2015