Dr Miloš Vidić, Naučni savetnik na oplemenjivanju soje

Dugogodišnji ste saradnik u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo i priznati stručnjak u zemlji i regionu po pitanju oplemenjivanja soje, recite nam nešto više o počecima u radu na oplemenjivanju sorata soje.

Istraživanja na soji u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu otpočela su već od osnivanja 1938. godine. U početku su to bili pretežno agrotehnički ogledi vršeni u cilju ispitivanja mogućnosti gajenja soje u našoj zemlji, te utvrđivanja optimalnih rokova, gustine setve i sl. Sredinom sedamdesetih godina prošlog veka kada je intenziviran rad na soji, otpočelo je širenje ove industrijske biljke na sve većim površinama. To je period kada je u Bečeju izgrađena fabrika za preradu soje „Sojaprotein“, kojoj je bilo potrebno obezbediti odgovarajuću sirovinu. Pod rukovodstvom profesora Bogdana Belića u Institutu za ratarstvo je oformljena grupa mladih stručnjaka različitih profila, što je omogućilo pokretanje kompleksnih, sveobuhvatnijih istraživanja. Pored profesora Belića, rukovodioca svih programa, prvi istraživači u odeljenju bili su: Milica Hrustić, Đorđe Jocković, Miodrag Rajičić i ja. Budući da u tom periodu nije bilo domaćih sorti soje, u mreži makroogleda su testirane introdukovane američke sorte - Evans, Hodgson i Corsoj koje su bile najprilagođenije našim agroekološkim uslovima, pa je odmah počeo i proces proizvodnje semena.

Istovremeno je intenziviran rad na oplemenjivanju soje u Institutu radi stvaranja domaćih sorti bolje prilagođenih našim uslovima. Bio je neophodan duži vremenski period da se stvore prinosnije domaće sorte sa boljim tehnološkim kvalitetom od pomenutih introdukovanih sorti. Ipak, trud se višestruko isplatio i sada se na našim njivama seju uglavnom domaće sorte, a NS-sortiment je zastupljen sa oko 80%. Rad na oplemenjivanju svakako zaslužuje pozitivnu ocenu, obzirom da je u proteklih nekoliko decenija stvoreno 129 NS-sorti. Osnovna prednost našeg sortimenta je velika raznovrsnost, kako u pogledu dužine vegetacije, tako i u pogledu tehnološkog kvaliteta i odnosa prema uslovima gajenja. Svoje visoke agronomske vrednosti potvrđuju i izvan granica naše zemlje. U inostranstvu je registrovano nekoliko desetina NS-sorti soje, a seme se prodaje u 15 evropskih država poput Italije, Rumunije, Bugarske, ali i u Rusiji, Ukrajini, Kazahstanu.

Uvođenje soje u našu zemlju bio je zadatak u kome je učestvovalo odeljenje za soju i Vi. Kako se to radilo i kakvi su bili prvi rezultati u proizvodnji?

Bio je to težak i mukotrpan posao, a posmatrano sa ove vremenske distance i veoma uspešan. Jer od nekoliko hiljada hektara sredinom sedamdesetih godina prošlog veka,2015. godine u Srbiji je pod sojom zasejano preko 200.000 ha. Naime, u poslednje dve decenije soja se svrstala u red vodećih ratarskih useva, naročito u Vojvodini. Smatram da je to postignuto zajedničkim naporima fabrike „Sojaprotein“ iz Bečeja, kojoj su potrebne velike količine soje kako bi zadovoljila svoje prerađivačke kapacitete i Instituta kako bi plasirao što veće količine semena. Napominjem da je međusobna saradnja od početka bila obostrano veoma kvalitetna i korektna. Najpre je bilo potrebno ubediti poljoprivredne proizvođače (individualni i društveni sektor), da u setvenu strukturu uvrste novu, malo poznatu biljnu vrstu. Zatim ih edukovati u primeni odgovarajuće tehnologije proizvodnje - od obrade zemljišta, izbora sorte, đubrenja, rokova setve, gustine, žetve. Zasejane površine znatno su varirale od godine do godine. Obično su posle rodne godine rasle, a nakon sušnih se smanjivale. Do značajnijeg interesovanja za sojom dolazi početkom osamdesetih godina prošlog veka, nakon naglog smanjivanja površina pod suncokretom, usled pojave novog oboljenja. Od tada je prisutna tendencija stalnog povećanja površina zasejanih sojom, a 2015. godina je bila rekordna. Prosečni prinosi takođe znatno variraju u zavisnosti od godine i kreću se od jedne do preko tri tone po hektaru s tim što pojedina imanja i proizvođači ostvaruju i preko 5 tona po hektaru. Višegodišnji prosek za Srbiju (u XXI. veku) iznosi oko 2,5 t/ha, što našu zemlju svrstava u red boljih proizvođača soje u Evropi.

Soja je veoma specifična biljna vrsta. Koliki je po vama njen značaj u biljnoj proizvodnji?

Činjenica da se soja u svetu gaji na preko 100 miliona hektara (najveće površine posle pšenice, pirinča i kukuruza), najubedljivije svedoči o značaju ove industrijske biljke. Soja ima široku upotrebnu vrednost u ishrani ljudi i domaćih životinja, kao i u skoro svim granama industrije, zahvaljujući hemijskom sastavu zrna, riznici najkvalitetnijih biljnih proteina i ulja. Smatra se da pojedine komponente sojinog zrna u potpunosti ili delimično ulaze u sastav preko 2.000 finalnih proizvoda. Takođe, soja je odličan predusev za druge biljne vrste iz više razloga. Kao leguminoza ima sposobnost da u simbiozi sa bakterijama fiksira atmosferski azot. Tako se smanjuje upotreba ovog elementa pri đubrenju useva soje, a znatne količine ostaju u zemljištu za naredni usev. Nakon soje je struktura zemljišta u odličnom stanju, što je naročito važno za strna žita koja se seju odmah nakon žetve ove industrijske biljke. I na kraju, treba istaći da je soja i sa ekološkog aspekta veoma prihvatljiva jer je u poređenju sa drugim ratarskim biljnim vrstama za nju znatno smanjena upotreba mineralnih đubriva i pesticida.

Da li je važna rejonizacija proizvodnje soje u našoj zemlji?

Adekvatna rejonizacija sorti i hibrida je bitan preduslov za uspešnu proizvodnju svih gajenih biljnih vrsta pa i soje. Neophodno je identifikovati areal gajenja novopriznatih sorti u kojima će do punog izražaja doći njihov potencijal rodnosti. Najpouzdaniji metod je izvođenje mreže makroogleda u svim glavnim regionima gajenja soje. Na osnovu povratnih informacija, stiče se jasna slika koja nova sorta treba da uđe u proces proizvodnje semena i u kojim agroekološkim regionima je treba širiti. Višedecenijska primena ovog načina rejonizacije sorti soje pokazala se veoma uspešnom. Bitno je utvrditi koji genotipovi ispoljavaju povišen nivo tolerantnosti prema suši i preporučiti ih za gajenje u aridnijim područjima. To su najčešće ranostasnije sorte, mada i pojedine srednjestasne i kasnostasne sorte bolje podnose nedostatak vode u zemljištu. Izraziti primeri za to su: Balkan, Sava, Trijumf, a naročito novije sorte Maximus i Apolo. Za humidnije regione i za gajenje soje uz primenu navodnjavanja preporučujemo sortiment visokog potencijala rodnosti. Ispravnost ovakvog načina rejonizacije potvrđuju naši proizvođači soje, s obzirom da najčešće prihvataju preporuke stručnjaka Instituta.

Koje su specifičnosti u proizvodnji soje i na šta proizvođači treba da obrate pažnju? Kako postići veće prinose?

Tehnologija gajenja soje nije preterano komplikovana. Potrebno je blagovremeno i kvalitetno obaviti sve agrotehničke mere koje se preporučuju u tehnologiji gajenja. Naši ratari znaju, i to najčešće i primenjuju, da osnovnu obradu treba uraditi u jesen, đubriti na osnovu hemijskih analiza u jesen, setvu obaviti tokom aprila i sl. Ovom prilikom istakao bih nekoliko vrlo bitnih stvari kojima bi trebalo posvetiti više pažnje. Prvo, predsetvena priprema bi trebalo da bude što kvalitetnija da bi se formirao setveni sloj koji će obezbediti brzo i ujednačeno nicanje, ravnomernu aplikaciju herbicida i smanjenje gubitaka pri žetvi. Veoma je važno da usevi soje budu čisti, bez korova,  to od nicanja do žetve. Naime, pored toga što su korovi konkurenti u iskorišćavanju vode i hranljivih materija tokom vegetacionog perioda, treba imati u vidu da soja formira prinos duž cele stabljike i da se žanje „do zemlje“. Pri žetvi zakorovljenog useva gubici su znatni, povećava se procentualna zastupljenost biljnih ostataka i vlaga u zrnu, a sve to umanjuje vrednost proizvoda pri otkupu. Pri suzbijanju korova trebalo bi primeniti sve mere koje se preporučuju u okviru integralne zaštite. Nije preporučljivo osloniti se samo na primenu herbicida jer, ma koliko bili selektivni za soju, često imaju i neželjene efekte. Ukazao bih i na sve češću i intenzivniju pojavu štetočina i insekata (glodari, grinje, sovice, stričkov šarenjak...) koji u pojedinim godinama prouzrokuju štete na usevima. Bitno je u ranim fazama uočiti njihovu pojavu kako bi se blagovremeno pristupilo suzbijanju. Na kraju dolazi žetva. Greške pri izvođenju ove operacije mogu poništiti i obezvrediti sva dotadašnja ulaganja i dovesti u pitanje rentabilnost gajenja soje. Zato je neophodno gubitke u žetvi svesti na minimum. Soja se žanje u tehnološkoj zrelosti, pri optimalnoj vlažnosti zrna od 12% do 14%. Pri dužem odlaganju žetve dolazi do pucanja mahuna i prosipanja semena, naročito ako u međuvremenu usev više puta pokisne i osuši se. Kombajni moraju biti ispravni i dobro podešeni. Brzina kretanja kombajna trebala bi biti primerena stanju useva, a visina reza što niža jer su donji spratovi na biljkama najproduktivniji.

Priča o Dunav soji - proteinskoj strategiji u Evropi, uzela je maha i kod nas u poslednje dve godine baš kao i priča o samodovoljnosti proizvodnje soje za naše potrebe. Kako Vi ovo komentarišete?

Osnovna uloga asocijacije Dunav soja je popularizacija i širenje soje u zemljama podunavskog regiona (i šire), radi zadovoljavanja potreba za biljnim proteinima. Veoma cenim te napore budući da se zalažu protiv gajenja i upotrebe genetski modifikovane soje, naročito u ishrani ljudi. Kompanija Victoria Group, koja se bavi preradom soje (fabrika Sojaprotein) je članica asocijacije i smatram da će u narednim godinama, koristi od članstva imati i prerađivači i proizvođači soje. Institut za ratarstvo i povrtarstvo je takođe član asocijacije i očekujemo sve veću zastupljenost NS-sorti soje u regionu.

Kako Vi vidite mogućnost širenja proizvodnje i površina pod sojom u našoj zemlji u nekom kontinuitetu?

Smatram da postoje dve mogućnosti. Prva je veća zastupljenost soje u setvenoj strukturi u centralnom delu Srbije. Tamo postoje područja gde se soja može uspešno gajiti i to ne samo u Mačvi, lozničkoj kotlini (gde se već dosta gaji) ili pored većih reka, već i u brdskim regionima. Za veće nadmorske visine preporučujemo sortiment kraće vegetacije (grupe zrenja 00 i 0), konkretno, sorte: Valjevka, Galina, NS-Princeza, Merkur, Fortuna i Tajfun. Dakle, umesto 10.000 do 15.000 ha, koliko se sada soje zaseje u centralnom delu Srbije, površine bi se mogle višestruko uvećati. U Vojvodini i Mačvi nema mogućnosti za značajnije povećanje zasejanih površina pod sojom. Proizvodnja bi se mogla uvećati većim prinosima po jedinici površine (obilnijim đubrenjem, navodnjavanjem i sl.). Druga mogućnost je setva soje kao drugog useva, nakon žetve graška i strnih žita. Ograničavajući faktor je nedostatak sistema za navodnjavanje bez kojih je ova proizvodnja nemoguća, izuzev godina sa obilnim letnjim padavinama kakve su bile 2010. ili 2014. Za drugu setvu preporučujemo veoma rane sorte soje: NS-Favorit i NS-Kaća posle žetve pšenice, a Merkur, Fortuna i NS-Tajfun nakon graška i ječma.

Šta biste preporučili našim proizvođačima soje za ovu sezonu?

Osnovno je da se odluče da ponovo seju soju i pored toga što je prethodna godina bila sušna, sa niskim prinosima, a cene bile niže nego što su očekivali. Nadajmo se da će ova biti bolja, u svakom pogledu. Da seju domaće sorte, jer nije sve tuđe bolje od našeg, a kada je soja u pitanju to sigurno nije.

april 2016